Ebu Hanife izgovaranje početnog namaskog tekbira / tekbiretu-l-iftitah smatra uvjetom za punovažnost namaza. Izgovaranje riječi: Allahu ekber! za hazreti Ebu Hanifu i Ebu Jusufa su šart a za Muhammeda rukn. (Opširnije: Ibrahim el-Halebi, Multeka-l-ebhur, 1/68 i Hasan Kjafi Pruščak, Bašča namaza, str. 125 (prijevod mr. Muharem Štulanović, Sarajevo, 1999. god.)

Ovaj stav baziraju na riječima Allaha Uzvišenog: Ve Rabbeke fekebbir! / I Gospodara svoga veličaj!, (El-Muddessir, 3.) smatrajući da se to odnosi na početni tekbir u namazu? (Pogledaj ovo tumačenje: Vehbi Sulejman Gavdži el-Albani, u djelu: Multeka-l-ebhur, 1/68.)

Uz ovaj ajet, oni temelje svoj stav na riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koje prenosi Ali b. ebi Talib, r.a: Ključ namaza je čišćenje, njegov početak je početni tekbir, a završetak predavanje selam! (Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Darekutni, Taberani u El­ Mu'džemu-l-evsatu, Ibn Hibban u Kitabu-d-du'afa’, Bezzar i Hakim koji ga ocjenjuje autentičnom predajom, a s njim se slaže i hafiz Zehebi).

Sličnu predaju prenosi i Abdullah b. Mes'ud, r.a, a u kojoj Poslanik, s.a.v.s, kaže: Početak namaza je tekbir a završetak selam. (Hadis bilježi Ebu Nu'ajm u Kitabu-s-salatu. Hafiz Ibn Hadžer el­ Askalani lanac prenosilaca ovog hadisa ocjenjuje kao autentičan! Vidi: Abdulvehhab el-Mešhedani, Kejfijjetu salati-n-Nebijji aladav'i idžtihadi-l-mezhebi-l-hanefijji, str. 25.)

Ovaj stav se, takođe, temelji na hadisu kojeg prenosi Rifa’ b. Rafi’, r.a, u kojem stoji: Allah ne prima namaz bilo koje osobe dok ne uzme abdest kako treba, dok se ne okrene prema Kibli i dok ne izgovori riječi: Allahu ekber! (Hadis bilježe Ehu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Taberani sa sahih-predajom.)

U tom pogledu može se navesti još nekoliko hadisa:

Allahov Poslanik, s.a.v.s, je tako izgovarao tekbir stupanjem u namaz da ga je čuo onaj ko je klanjao iza njega. (Hadis bilježe Ahmed i Rakim i ocjenjuju ga sahih-predajom a s njima se slaže i hafiz Zehebi.)

Kada se Allahov Poslanik, s.a.v.s, razbolio, Ebu Bekr je podizao svoj glas kako bi do ljudi dospio Vjerovjesnikov, s.a.v.s, tekbir. (Hadis bilježe Muslim i Nesai.)

Kada imam kaže: Allahu ekber! i vi kažite: Allahu ekber. (Hadis bilježe Ahmed i Bejheki)

“DIZANJE RUKU PRI POCETNOM TEKBIRU”

Prenosi Hakim u Mustedreku preko Asima Ahvela od Enesa koji kaže: “Vidio sam Allahovog Pejgambera da donosi početni tekbir i svojim palcima dotiče uši, a onda ide na ruku i zadržava se na ruku’u da bi mu svaki članak došao na svoje mjesto, a zatim bi se spuštao izgovarajući tekbir tako da bi njegova koljena pretekla njegove ruke.”

Prenosi se od El Esveda da je rekao: “Vidio sam Omera da je dizao ruke samo pri početnom tekbiru.” (Tahavi, i kaže da je hadis Sahih; edDiraje, str. 85. i kaže da su svi prenosioci pouzdani)

Prenosi se od el Esveda da je rekao: “Klanjao sam sa Omerom i on nije dizao ruke u namazu osim pri početnom tekbiru, i video sam Ša’bija i Ibrahim En Nehaija i Ebu Ishaka i niko od njih nije dizao ruke u namazu osim pri početnom tekbiru.” (Musannef, Ibn Ebi Šejbe, ovaj hadis je Sahih po uslovima Muslima)

Prenosi se od Asim ibn Keliba a on od svog oca da je rekao: “Alija je podizao ruke prilikom početnog tekbira a zatim ih nije dizao.” (Hadis bilježi Tahavi 1/ 132 i kaže nakon njega: “Došlo je sahih predajom od Alije nedizanje ruku osim pri početnom tekbiru.” Kaže ezZejlei: Ovo je Sahih hadis. ( 1/ 211) Kaže se u ed Diraje (str. 85): Prenosioci ovog hadisa su ispravni. Takođe ovaj govor se navodi i u Et Ta'likul Hasen (1/ 107) Kaže Bedruddin El Ajni (poznati komentator Buharije): Sened ovog hadisa je po uslovima Muslima. ( I'lau Sunen 3/ 64)

Prenosi se od Mudžahida da je rekao: “Klanjao sam za Abdullah Ibn Omerom pa nije podizao ruke osim pri početnom tekbiru.” (Sened ovog hadisa je Sahih)

Prenosi se od Ebu Ishaka da je rekao: “Učenici Abdullah ibn Mes’uda i Alije nisu podizali ruke osim pri početnom tekbiru.” (Sened ovog hadisa je Sahih)

Prenosi se od Abdulaziz ibn Hakim da je rekao: “Vidio sam Ibn Omera da je podigao ruke do naspram ušiju prilikom početnog tekbira a zatim ih nije dizao ponovo.”

Prenosi Ebu Jusuf od Husajna da je rekao: “Ušli smo je i Amr ibn Murre kod Ibrahim En Nehaija pa je Amr rekao: Pričao mi je Alkame od Vaila da je rekao: “Klanjao sam sa Poslanikom pa sam ga vidio da diže ruke kada bi donio tekbir i kada bi se uspravio sa ruku’a. Pa je Ibrahim rekao: Možda ga je vidio da diže ruke samo tog dana pa je to zapamtio. Zar ga nije bolje vidio Abdullah ibn Mes’ud i njegovi drugovi koji su mi pričali da Poslanik nije dizao ruke osim pri početnom tekbiru?” Pogledaj zlatni sened ovog hadisa: Ebu Jusuf- mudžtehid mutlak, Husajn- Hafiz, hudždže u hadisu; Ibrahim en Nehai- Tabi’in, jedan od najučenijih ljudi ovog ummeta, Abdullah ibn Mes’ud- ashab.

Prenosi Ebu Hanife od Hamada a on od Ibrahima a on od El Esveda da je rekao: “Vidio sam Abdullaha da je dizao ruke pri početnom tekbiru a zatim ih više ne bi dizao i govorio bi da je tako radio Poslanik.”

Prenosi se od Ebu Bekr ibn Ajjaša da je rekao: “Nisam vidio fekiha u životu da je dizao ruke osim pri početnom tekbiru.”

Prenosi se od El Berra’a da je rekao: “Poslanik je dizao ruke do blizu ušiju kada bi počinjao namaz i zatim ih više nije dizao.”

Prenosi se od Mugire da je rekao: “Rekao sam Ibrahimu: “Hadis Vaila da je on vidio Poslanika (a.s.) kako je dizao ruke kod tekbira i kod uspravljanja sa ruku’a?” Pa je rekao: “Ako ga je video Vail jednom da diže ruke, pa vidio ga je Abdullah ibn Mes’ud pedeset puta da ne radi to.”

Prenosi se u Mesanidul Imam priča izmedju Imama Ebu Hanife i Imama Evazije: “Sastali su se Ebu Hanife i Evzai’ pa je Evzai’ rekao: “Zašto ne dizete ruke posle tekbira i posle uspravljanja su ruku’a?” Pa mu je Ebu Hanife rekao: “Zato što nije došlo od Poslanika što bi nam to potvrdilo.” Pa je rekao Evzai: “Kako nije došao sahih hadis kad mi je pričao Zuhri od Salima od Ibn Omera da je Poslanik dizao ruke posle tekbira i kad bi se uspravio sa ruku’a?” Pa je rekao Ebu Hanife: “A meni je pričao Hamad od Ibrahima a on od Alkame i El Esveda a oni od Abdullah ibn Mes’uda da Božiji Poslanik nije dizao ruke osim pri početnom tekbiru.” Pa je Evzai rekao: “Pričam ti od Zuhrija od Salima od Ibn Omera a ti mi pričaš od Hamada pa od Ibrahima pa od Alkame i Esveda pa od Abdullah ibn Mes’uda?” Pa je Ebu Hanife rekao: “Hamad je bio bolji šerijatski pravnik od Zuhrija a Ibrahim bolji od Salima a Alkame i El Esved nisu ništa gori od Abdullah ibn Omera i pored toga što je on ashab jer su oni sakupili znanje većine ashaba, a Ibn Mes’ud, koji je poznat u fikhu i kiraetima, je zbog svoje mladosti više vremena provodio sa Poslanikom od Ibn Omera.” Pa je Evzai’ ućutao i nije više govorio.”

Nakon spomenutog malog broja hadisa koji derogiraju podizanje ruku, treba napomenuti da pored Hanefijske pravne škole, po odabranom mišljenju ovo zastupaju i učenjaci Malikijskog mezheba. (Ebu Hanife je bio tabi’in a Malik tabi tabi’in)

Tako, kaže Imam Malik u El Mudevvenetul kubra: “Ne znam da se podižu ruke u ničemu osim u početnom tekbiru. I kaže Ibnul Kasim: Bilo je podizanje ruku u namazu pored tekbira daif, neispravno po mišljenju Malika.” (Mudevvenetul Kubra, 1/ 71)

VEZANJE RUKU U NAMAZU

Prenosi se od Hazreti Alije da je rekao: “Od sunneta je stavljanje šake na šaku u namazu ispod pupka.” [Ebu Davud, hadis br. 756; Musned, Ahmed ibn Hanbel, 1/ 110; Musannef, Ibn Ebi Šejbe, 1/ 427, Darul Fikr, 1994.g.]

Prenosi se od Vail ibn Hudzera da je rekao: “Vidio sam Allahovog Pejgambera, alejhisselam, da je stavio desnu na lijevu šaku ispod pupka.” (Musannef, Ibn Ebi Šejbe, 1/ 390]

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Od sunneta je stavljanje šake na šaku u namazu ispod pupka.” [Ebu Davud, 1/ 275]

Vail ibn Hudžer opisujući namaz Allahovog Pejgambera, kaže: “… zatim je stavio svoju desnu ruku na poledjinu svoje lijeve sake zgloba i podlaktice.” [Ebu Davud, 1/ 193; Taberani, 22/ 35]

Prenosi se od Vail ibn Hudžera da je rekao: “Vidio sam Pejgambera, alejhisselam, kada je sedždu činio, pa je stavio svoja koljena prije ruku, a kada bi ustajao, digao bi svoje ruke prije koljena.” [Tirmizi, 1/ 36]

Prenosi se od Hadžadž ibn Hassana da je rekao: “Pitao sam Ebu Midžleza: “Kako je Poslanik stavljao ruke u namazu?” Pa je rekao: “Stavljao je unutrašnji dio desne šake na spoljašnji dio lijeve šake ispod pupka.” (Musannef, Ibn Ebi Šejbe, 1/ 427)

Prenosi se od Ibrahim En Nehaija da je opisujući stavljanje ruku Božijeg Poslanika u namazu rekao: “Stavljao je desnu na lijevu ispod pupka.” (Ibn Ebi Šejbe; Asaru Sunen, Tahavi, 1/ 71; Asar, Muhammed ibn Hasen Eš Šejbani, str. 25.)

Kaže Muhammed Tekijj el Usmani: “Stavljanje ruku ispod pupka je govor Ebu Hanife, Sufjan esSevrija, Ibn Rahivejha, Ebu Ishak el Mervezija eš Šafi'ija, to je jedan od rivajeta od Malika kao i odabrano mišljenje kod Hanbelija i Ahmeda po rivajetu el Hirekija od njega. (I’lau Sunen, 2/ 191) Takođe, ovo je mišljenje Ibn Kudame el Hanbelija.

Ne postoji hadis koji govori da se Božiji Poslanik držao za lakat ili za dio podlaktice koji je blizak laktu već svi hadisi govore ili da se držao za podlakticu blizu zgloba ili da je svojom sakom obuhvatao podlakticu i zglob.

Što se žena tiče, njima je naređeno da ruke drže na prsima jer se time bolje pokrivaju.

Kaže Ebu Bekr El Kasani: “A držanje ruku u namazu – ispod pupka za muškarce a na prsima za žene.” (Bedai’u Sanai’, Ebu Bekr Mes’ud ibn Ahmed El Kasani, 1/ 201, Darul Kutubil Ilmijje, Drugo izdanje, Bejrut, 1986.g.)

Kaže Ibn Nudžejm: “Za muškarca kažemo da ruke stavlja ispod pupka a za žene da ruke drže na prsima jer je tako bolje pokrivena.” (El Bahru Raik, Zejnuddin ibn Ibrahim ibn Nudžejm El Hanefi, 1/ 320, Darul Kitabil Islami, Kairo)

Kaže etTehanevi: “Žena stavlja ruke na prsa jer se tako bolje pokriva a to je za nju preče. U Ed Durrul Muhtaru (1/ 508 ) se kaže: “A žena i transvestiti drže ruke ispod prsa.” U Er Reddul Muhtaru piše: “Ovako se kaže i u nekim prepisima El Menijje a u nekima se kaže: “na grudima ”. Kaže U El Hilijji: “ A prece da se kaže “na prsima“ kao što to kaže ogromna skupina učenjaka, a ne “na grudima“ jer stavljanje na prsima uzrokuje pokrivanje grudi jer dio podlaktica pada na njih.” Kaže ( Et Tehanevi ): “Ovo je od stvari o kojoj se žena razlikuje od muškarca.” (I’lau Sunen, Et Tehanevi, 2/ 199)

PODIZANJE RUKU KOD PODIZANJA ILI SPUSTANJA U NAMAZU

El- Bera’ b. Azib r.a. kaže: ”Vjerovjesnik s.a.v.s., bi, kada bi klanjao namaz, proučio početni tekbir, podigao ruke, tako da su mu palci bili blizu mehkog dijela ušiju, a zatim to dizanje ne bi ponavljao!”

U predaji od Abdullah b. Mes'uda se navodi: ”Vjerovjesnik, s.a.v.s., je dizao ruke isključivo kod početnog tekbira i to nije ponavljao!” Ista predaja se prenosi i od poslanikovog zeta, Ali b. Ebi Taliba. El- Esved tvrdi da ja klanjao za Omer b. El-Hattabom, r.a., drugim halifom, i ističe, da je on dizao ruke u namazu samo kod početnog tekbira, ne ponavljajući to u toku namaza! Zar bi hazreti Omer r.a. postupao suprotno praksi Allahova Poslanika (a.s.)?! Odgovor je: Sigurno ne! Abdullah b. Omer je dizao ruke više puta u prvo vrijeme, ali nije viđan da tako čini poslije smrti Allahova Poslanika (a.s.) Takav je slučaj i sa Ali b. Ebi Talibom, što navodi na razmišljanje da su predaje o dizanju ruku više puta u toku namaza derogirane, tj. stavljene van snage. O zabrani dizanja ruku osim kod početnog tekbira preneseno je oko šezdeset hadisa od deset različitih ashaba, sa različitim lancem prenosilaca.

Rekao je i Imam Malik bin Enes, r.a. čenjak stanovnika Časne Medine i za njega se veže malikijski mezheb. Drugi je od četvorice imama mezheba. Rođen je poslije Ebu Hanife, a prije Šafije i Ahmeda: “Nije mi poznato da se dižu ruke u namazu prilikom donošenja tekbira, svejedno kod podizanja ili spuštanja (u namazu), osim kod početnog tekbira.” (El-Mudevvene el-kubra, 1/68) I kaže Ibnul Kasim: Bilo je podizanje ruku u namazu pored tekbira daif (slabo), neispravno po mišljenju Malika.” (Mudevvenetul Kubra, 1/ 71)

NAJUČENIJI ASHABI NISU DIZALI RUKE U NAMAZU SEM PRI POCETNOM TEKBIRU

– Ebu Bekr radijallahu anhu:

Prenosi se od Ibn Mes’uda da je rekao: “ Klanjao sam za Poslanikom (a.s.) i Ebu Bekrom i Omerom i niko od njih nije dizao ruke osim pri pocetnom tekbiru.” ( Bejheki, Hasen)

– Omer radijallahu anhu:

Prenosi se od el Esveda da je rekao: “ Klanjao sam sa Omerom i on nije dizao ruke u namazu osim pri pocetnom tekbiru, i vidio sam Sa’bija i Ibrahim Ee Nehaija i Ebu Ishaka i niko od njih nije dizao ruke u namazu osim pri pocetnom tekbiru.” ( Ibn Ebi Sejbe, Musannef) ( Hadis je Sahih po uslovima Muslima/ I’lau sunen 3/ 63)

– Alija radijallahu anhu:

Prenosi se od Asim ibn Keliba a on od svog oca da je rekao: “Alija je podizao ruke prilikom pocetnog tekbira a zatim ih nije dizao.” ( Tahavi 1/132) (Kaze Bedruddin El Ajni/ komentator Buharije/ : Ovaj hadis je po uslovima Muslima. Takodje,kaze Zejlei’ 1/ 211: Ovo je Sahih Hadis.)

– Sam Abdullah ibn Mesud nije dizao ruke. A znamo šta je Pejgamber rekao o njegovoj učtivosti vjere.

Prenosi se od Abdullah ibn Mes’uda da je rekao: “Hocete li da vas obavjestim o namazu Bozijeg Poslanika? Pa je ustao i podigao ruke pri pocetnom tekbiru i vise ih nije dizao.” ( Nesai, 1/158) (Prenosici ovog hadisa su prenosioci iz dva Sahiha,osim Asim ibn Keliba od kojeg biljezi samo Muslim, i Suvejda koji je od pouzdanih medju hadiskom ulemom/ I’lau sunen, 3/61 /)

NE POSTOJI VJERODOSTOJAN HADIS U KOME STOJI DA SE RUKE TREBAJU DRŽATI NA PRSIMA!

Pitanje: Zašto ne klanjaš po sunnetu, tj. zašto ne držiš ruke na prsima u namazu?

ODGOVOR: Ne postoji vjerodostojan hadis u kome stoji da se ruke trebaju držati na prsima!! O tome postoje tri da'if – slaba hadisa, koji ne mogu služiti kao dokaz!

1) Hadis Muemmela b. Ismaila koji prenosi od Sufjana Sevrija, a koji je najjači dokaz od tih slabih hadisa, je jasno proglašen munker predajom, kako to bilježi autor “El-Musned el-džami'a”.

2) Hadis od Tavusa, koji je slab kao mursel predaja i takav ocijenjen od svih hadiskih učenjaka.

3) Hadis od Hulba Taija, je također slab iz više razloga – zbog prekida seneda i nepoznatosti prenosilaca.

S druge strane smatramo da su jači i vjerodostojniji hadisi koji se bilježe i prenose od Abdullaha b. Mes'uda, r.a., hazreti Alije, r.a., Ebu Hurejre, r.a, i drugih ashaba, a koji govore o držanju ruku ispod pupka.

Ovo je stav i brojnih učenjaka uključujući Sufjana Sevrija, Ebu Hanife, Ibrahima Nehaija i brojnih drugih. Ishak, – jedan od velikih hadiskih učenjaka o tome kaže: “Držanje ruku ispod pupka je najjače u hadisu i najbliže izgledu skrušenosti u namazu (koji je propisan Kur'anom)”

Stoga, učenjaci su u ovome pitanju vidjeli širinu i nikada nisu optuživali jedni druge niti isključivali tuđe mišljenje, kako to navodi imam Tirmizi.

S obzirom da je naš način držanja ruku u namazu potpuno ispravan (da ne kažemo ispravniji od drugih) zbog čega onda da ga mijenjamo kad je u skladu sa Sunnetom Allahova Poslanika, s.a.v.s., prakse ashaba i stav brojnih učenjaka Selefa?! A Allah Uzvišeni najbolje zna! (dr. Esmir ef. Halilović)

IZGOVOR NIJETA PRILIKOM STUPANJA U NAMAZ

Čuo sam da je izgovor nijeta prije namaza novotarija (bidat). Da li je ovo tačno? Npr: Allahumme inni nevejtu salate-z-zuhri erbe’ reka'at (Gospodaru moj, nijetim da klanjam četiri rekata podne-namaza).

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka je salavat i selam na najplemenitijeg poslanika, našeg vođu. Muhammeda, njegovu porodicu i sve njegove ashabe.

Inače, izgovaranje nijeta spada u sporedna pravna (fikhska) pitanja (mesele) oko kojeg su se učenjaci, neka im se Uzvišeni Allah smiluje, razišli i po tom pitanju zastupaju dva mišljenja:

Prvo mišljenje: da je izgovor nijeta pohvalan (mustehabb). Ovo mišljenje zastupa većina (džumhur) hanefija, šafija i hanbelija.

Kazao je imam El-Haskefi el-Hanefi u Durr el-Muhtar, prilikom govora o nijetu za abdest: “Spoj između nijeta srcem i jezičkog postupka jeste središnji stepen između mišljenja onih koji smatraju da je izgovor nijeta sunnet i onih koji smatraju izgovor nijeta mekruhom (pokuđenim) zbog nedostatka predaje po tom pitanju od selefa.”

Rekao je Ibn Abidin (Hanefi) u svojoj Hašiji (Glosi), komentirajući spomenuti citat: “Njegova riječ “jeste” tj. metoda kojom se služio pisac, budući da je izgovaranje nijeta okarakterisao kao mendub (pohvalno), a ne kao sunnet, niti kao mekruh.”

Veli imam Osman ez-Zejlei’ el-Hanefi u svojoj knjizi Tebjin el-hakaik šerh Kenz ed-dekaik: “I šart (uvjet) je da svojim srcem zna koji namaz klanja, što podrazumijeva da je, u najmanju ruku, sposoban da odgovori bez razmišljanja ako ga neko o tome upita. Što se tiče njegovog izgovaranja (nijeta), to nije uslov (šart), ali je lijepo to uraditi kako bi se ujednačila njegova odluka”.

Kazao je imam En-Nevevi eš-Šafi’, neka mu se Uzvišeni Allah smiluje, u El-Medžmu’: “Nijet koji je obavezan za abdest je nijet srcem. Uz njega nije obavezno izgovoriti nijet jezikom niti je ispravno samo to uraditi. Ako bi osoba spojila između ta dva nijeta, to bi bilo sigurnije i bolje. Ovo je mišljenje učenjaka-sljedbenika mezheba oko kojeg su se složili.”

Rekao je imam El-Merdavi el-Hanbeli u El-Insaf: “Mustehabb (pohvalno) je izgovoriti nijet u sebi. To je mišljenje kojeg je su obradili u okviru sporednih propisa i kategorički ga zastupali: Ibn Abidan, Et-Telhis, Ibn Temim i Ibn Rezin. Zerkeši je kazao: To je prioritetnije mišljenje kod velikog broja kasnijih učenjaka.”

Veli imam El-Buhuti el-Hanbeli u Keššaf el-Kina’: “Veliki broj kasnijih učenjaka smatra da je mustehabb (pohvalno) izgovoriti nijet u sebi zajedno sa srcem, kako bi se jezik podudario sa srcem.”

Drugo mišljenje: da je izgovor nijeta dozvoljen, ali da je preče ne izgovarati nijet. Ovo je mišljenje malikija i nemjerodavno mišljenje kod hanbelija.

Rekao je autoritet Ed-Dirdir el-Maliki, neka mu se Allah smiluje, u Eš-Šerh el-kebir: ” “Njegovo izgovaranje”, tj. da musalija (klanjač) izgovori riječi koje imaju značenje nijeta, kao npr. da kaže Nevejtu salate fardi-z-zuhr (Nijetim da klanjam farz podne-namaza), “jeste općenito”, tj. jeste dozvoljeno, što znači da je njegovo izostavljanje prioritetnije. Prioritetnije je ne izgovoriti ga, jer je mjesto nijeta u srcu i tu jezik nema udjela.”

Rekao je autoritet Ed-Desuki el-Maliki, neka mu se Allah smiluje, u svojoj Hašiji (Glosi) na Eš-Šerh el-kebir: “Međutim, od tog pravila se izuzima osoba koju ima sumnje (vesvese), budući da je njoj mustehabb (pohvalno) da izgovara riječi koje imaju značenje nijeta, kako bi odagnala od sebe zbunjenost, što stoji u djelu El-Mevaka.”

Kazao je imam El-Merdavi el-Hanbeli u El-Insaf: “Prema jednom mišljenju nije pohvalno (mustehabb) izgovarati nijet, kako se navodi od Ahmeda, što spominje šejh Tekijjuddin.”

Sve u svemu, dotično pitanje (mesela) spada u polemička pitanja u kojima nije dozvoljeno nijekanje, jer oba mišljenja imaju svoje dokaze. No, nismo naišli na mjerodavan stav koji smatra da je izgovor nijeta zabranjena ružna novotarija.

A Allah najbolje zna.

Izvor: Generalna uprava za islamske poslove i vakufe, UAE (http://www.awqaf.gov.ae/Fatwa.aspx?SectionID=9&RefID=3391), Prijevod: Jusuf Džafić (mudrost.ba)

Izgovaranje nijjeta je po većini učenjaka četiri mezheba pohvaljena stvar bez obzira radilo se o nijjetu za namaz, abdest, post ili hadždž jer je u tome potvrda stanja srca.

Kaže hanefijski alim, Ibn Abidin: “Nijet je djelo srca kojim čovjek, bez razmišljanja, zna u kojem je namazu ako bude upitan o tome. Ako čovjek bude razmišljao, nijet mu nije ispravan. Izgovaranje nijjeta je pohvaljeno i to je odabrano mišljenje a biva u prošlom i sadašnjem vremenu. ( Kao da kaže: Zanijetio sam ili Nijet činim) Neki kažu da je to Sunnet, međutim, to ne znači da je Poslanik, a.s., to radio već znači da je to sunnet selefu saliha koji je izgovaranje nijeta riječima smatrao pohvaljenim. Kaže se u El Muhitu: “Reći će: Allahumme inni uridu en usallije salate… (Pa spomene namaz koji želi da klanja) fe jessirha li ve tekabbelha minni. Kaže se u El Mebsutu, Hidaji i El Kafiju da je to lijepo kada čovjek hoće da učvrsti svoju namjeru.” (Hašija Ibn Abidin, 2/ 92, Dar Alemil Kutub, Rijad, 2003.g.)

Kaze Imam Kemal ibn Humam, nakon što je spomenuo riječi iz Hidaje: “Izgovaranje nijjeta je lijepo zbog potvrde namjere.” (Fethul Kadir, 1/ 128)

Kaže Ed Dusuki El Maliki: “Pohvaljeno je za onoga ko ne može da se koncentriše da izgovori nijjet…” ( Hašija ‘ala Šerhil Kebir, Ed Dusuki).

Kaže En Nevevi Eš Šafi’i: “Nije obaveza izgovoriti nijjet jer je nijjet djelo srca ali ako spoji između te dvije stvari biće bolje, na tome su se svi složili.” ( El Medžmu’, En Nevevi)

Kaze El Behuti el Hanbeli: “Mnogi kasniji učenjaci smatraju izgovaranje nijjeta pohvaljenim da bi se poklopilo djelo srca i jezika.”( Kešaful Kina’, Mensur ibn Junus El Behuti El Hanbeli, 1/ 87, Darul Fikr, 1982.g.)

Kaze Vehbi Sulejman Gavudži El Albani: ”Kaže Ibn Kajjim el Dževzijje: “Nije potvrđeno da je Poslanik izgovarao nijet kod početnog tekbira ni vjerodostojnom ni slabom predajom. Međutim, riječi nijeta dozvoljavaju neki od kasnijih učenjaka jer se time oživljava srce i prekida se svaka sumnja. Oni naši prvaci, selef, koji kažu da je izgovor nijeta sunnet ne misle na sunnet Božijeg Poslanika nego na praksu nekih alima zbog promjene i zauzetosti srca dunjalučkim problemima nakon tabi’ina.” Ovo bilježi Šurunbulali u djelu Merakil Felah. Tahtavi kaže u svojoj Hašiji da stoji u djelu El Bahr, da se iz ovoga može zaključiti da je to lijepa novotarija kada čovjek hoće da pojača svoju odluku.” (Multekal Ebhur, Ibrahim El Halebi, str. 88.)

Možemo zaključiti iz gore navedenih citata da je izgovaranje nijeta, iako nije sunnetom potvrđena stvar, lijepo i preporučljivo i nikako ne može biti haram. Izgovaranje nijeta je lijepa novotarija koju trebaju slijediti svi muslimani koji su čuli hadis koji prenosi Džerir b. Abdullah El Bedžli r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko u Islam uvede neku lijepu novotariju, biće za nju nagrađen i imaće nagradu svakog onog ko je bude činio poslije njega, s tim da se od njihove nagrade neće ništa oduzimati, a ko u Islam uvede neku ružnu novotariju, biće za nju kažnjen i snosiće grijeh sviju onih koji to budu poslije njega, a od njihovih se grijeha neće ništa oduzimati .” ( Muslim, hadis br. 1017; Tirmizi, hadis br. 2675; Ahmed, 4/ 357; Nesai, 5/ 75Ibn Madže, hadis br. 203.)

(PRETJERANO) SIRENJE NOGU U SAFOVIMA

U novije vrijeme,u nekim islamskim pokrajinama doslo je do rasta tendencije tumacenja hadisa bez odgovarajuceg znanja o fikhu I njegovim principima. Ovi pokreti su se pojavili sa svojom metodologijom da uzimaju hadise u njihovom bukvalnom spoljenjem znacenju bez ikakvog pokusaja da shvate pravo znacenje tih hadisa…

Ni pitanje stajanja u namazu nije izuzetak. Ova grupa je vidjela u Sahihul Buhariji poglavlje “Bab ilsaqi ‘l-mankibi bi ‘l-mankibi wa ‘l-qadami bi ‘l-qadami fi ‘l-Saff” ( Poglavlje spajanja ramena uz rame a noge uz nogu u safu) I eser od Nu’man ibn Besira I Enesa r.a. ( hadis br. 725) I cak bez ikakvog pokusaja da koristeci svoj intelekt istrazi razlicite interpretacije za koje je forma ovih hadisa otvorena, ona trazi od ljudi da prilijepe nogu uz nogu a rame uz rame dok stoje u safovima.

Ulema cetiri mezheba oduvijek je govorila da to nije pravilno razumijevanje esera…

Imam, allameh Sejjid Enver Shah El Kasmiri je pojasnio ovo pitanje u njegovom komentaru na Sahih Buharije zvanom Fejdul Bari ( 2/ 301-302). On objasnjava kako bi ljudima bilo veoma tesko,ako ne I nemoguce, fizicki prilijepiti rame uz rame a nogu uz nogu dok stoje u safovima iscekujuci namaz. Oni koji traze to spajanje,svoj stav podupiru tumacenjem slova BA koje se spominje u ovom hadisu Medjutim,pravilo po kojem se kaze da je osnovno znacenje slova BA Ilsak ( fizicki kontakt) ne treba shvatiti u tom kontekstu tj. Kao potpuni fizicki kontakt. Jer,da je to tako,kako bismo onda objasnili recenicu: Merertu bi Zejd? Znaci li ova recenica da smo prosli pored Zejda lijepeci se za njega odnosno doticuci ga ili znaci: Prosao sam pored Zejda?

Kod svakog hadisa koji je otvoren za razlicito razumijevanje i razlicitu interpetaciju potrebno je da pogledamo u praksu drugih ashaba I selefu saliha. Da su pogledali u njihovu praksu uvidjeli bi da niko od njih nije radio ono sto oni danas rade.

Imam Shah Enver El Kasmiri navodi da ova interpetacija nije bila usvojena kod mezheba vec samo kod obicnih ljudi koji nisu puno razmisljali.

Namjera esera koji se navodi je ustvari da ramena I noge trebaju biti paralelni kako sejtan ne bi mogao stati izmedju bilo koje dvije osobe u safu I kako bi safovi bili pravi. Ovo medjutim ne znaci da noge trebaju biti u fizickom kontaktu. Ovo misljenje zastupaju Imam Bedruddin El Ajni u njegovom monumentalnom komentaru Sahiha Buharije Umdetul Kariju (5/ 377) kao I imam, Ibn Hadzer El Askalani u njegovom besprimjernom komentaru Buharije Fethul Bariju ( 2/ 611)

U svojoj Lamiu Dareri ala Dzamiil Buhari (1/ 279) imam Mevlana Muhammed Zekerijja El Kandehlevi navodi jos neka logicka objasnjenja koja idu u korist gore spomenutoj argumentaciji. On, Allah mu se smilovao I najbolji stepen u Dzennetu mu dao, kaze da je fizicko pridruzivanje ramena uz rame I noge uz nogu moguce samo ako su svi dzematlije iste velicine I iste duzine nogu. Izmedju ostalog,da bi se ovo sprovelo u praksu dzematlijama bi bilo potrebno dugo vremena kako bi poravnali safove prije nego bi stupili u namaz a ovo se ocito kosi sa smirenoscu koja se trazi u namazu.

Nakon navodjenja slicnih dokaza, Imam Ahmed Zafer El Usmani u svom Umdetul Ahkamu (1/ 290) kaze: “ Cak I kada bismo prihvatili da se serijatom trazi fizicki kontakt ramena I nogu u safovima dosli bismo do pitanja: Da li je potrebno prilepljivanje ramena I nogu u svakom dijelu namaza ili samo u nekim dijelovima? Ako bi rekli da je to potrebno u toku cijelog namaza, mora se zapitati: Kako je to onda moguce u toku sjedenja u namazu? Ako bi,pak,rekli da je fizicko spajanje ramena I nogu potrebno samo u nekim dijelovima namza postavilo bi mu se pitanje: U kojim dijelovima se trazi to sto govorite a u kojima se ne trazi I na osnovu kojih dokaza tvrdite da se spajanje u nekim dijelovima trazi dok se u drugim dijelovima iskljucuje? A ako kazu da se zbog poteskoce prilijepljivanje clanaka I ramena u fazi sjedenja ne trazi onda mi isto to kazemo za fazu stojanja (kijama) jer iste te poteskoce mi nalazimo u toj fazi. Mozete pokusati I uvjeriti se sami…

Prenosi se u Fethul Bariju ( 2/ 612) od Enesa r.a. da je rekao: “Da smo to ucinili( prilijepili nogu uz nogu) sa nekim on bi pobegao od nas kao divlji magarac.” Ovo jasno upucuje na to da Enes r.a. nije to radio nakon smrti Bozijeg Poslanika sto znaci da to nije radnja koja se trazi sunnetom Bozijeg Poslanika a.s. Jer,da je to bio Sunnet niko od ashaba Bozijeg Poslanika a.s. to ne bi ostavio iz ljubavi prema njemu I iz straha od negodovanja ostalih ashaba. Takodje, ljudi nisu voleli neke stvari I govorili su ovako o nekim stvarima samo ako te stvari nisu bile od normalnih stvari u namazu tj. Od stvari koje su se praktikovale u namazu za Bozijim Poslanikom a.s.

Sejh Ebu Asim Bedrul Islam

Bibliography:
Ahmad ibn ‘Ali ibn Muhammad ibn Hajar al-’Asqalani, Fath al-Bari bi Sharh Sahih al-Bukhari, 17 vols (Riyadh: Dar Tayyibah, 2005).
Badr al-Din Abu Muhammad Mahmud ibn Ahmad al-’Ayni, ‘Umdat al-Qari Sharh Sahih al-Bukhari, 25 volumes (Beirut: Dar al-Kutub al-’Ilmiyyah, 2001).
Muhammad Zakariyya Kandhlawi, Lami’ al-Darari ‘ala Jami’ al-Bukhari, 3 volumes (Karachi: H M Sa’id, no date).
Sayyid Anwar Shah Kashmiri, Fayd al-Bari ‘ala Sahih al-Bukhari, 6 volumes (Beirut: Dar al-Kutub al-’Ilmiyyah, 2005).
Zafar Ahmad ‘Uthmani, Imdad al-Ahkam, 4 volumes (Karachi: Maktabah Dar al-’Ulum Karachi, 1421 AH).

Nijjet je u hanefijskom mezhebu jedan od preduvjeta ili šarta za ispravnost namaza. To je utemeljno na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u predaji Omera b. El-Hattaba, r.a, u kojoj se kaže: „ Djela se cijene prema namjerama. Svako će dobiti ono što je naumio. Ko bude hidžru učinio u ime Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je radi Allaha i Njegova Poslanika, a ko bude Hidžru učinio radi materijalne dobiti ili žene koju bi oženio, njegova hidžra je za ono za što ju je naumio!“
Budući da je namaz ibadet, a ibadet u sebi uključuje iskrenost djela kompletnog posvećenog Allahu, dž. Š, otuda Hanefije ne smatraju da se ta iskrenost može postići bez nijjeta i zbog toga ga navode kao preduvjet za ispravnost namaza.

Značajno je potcrtati da je, po hanefijskom mezhebu, uvjet da srce odluči šta će klanjati. Nijjet riječima uopće nije potreban. Zna se pouzdano da imam Ebu Hanife nije uopće riječima činio nijjet! Čak Abdurrahman el-Džeziri navodi da je izgovaranje nijjeta, po hanefijskom mezhebu, bid'at i oni ga toleriraju samo zbog udaljavanja vesvesa i raznih misli koje nadiru u momentu stupanja u namaz!

Otkuda, onda, u našem mezhebu izgovaranje nijjeta riječima?!

Na to pitanje je već odgovorio šejh El-Džeziri. Dakle, radi se o jačem koncentriranju na namaz i pokušaju, da se kroz izgovaranje nijjeta riječima, odagnaju misli koje se roje u glavi klanjača prije nego stupi u namaz. Neophodno je napomenuti da to nije sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s, već, kako ga neki nazivaju, sunnet hanefijskih šejhova. Naime, kada su se kasnijim hanefijskim učenjacima ljudi žalili na misli koje im nadiru dok stupaju u namaz, oni su im preporučili da uz nijjet srcem, izgovaraju i jezikom ono što žele klanjati, i, na taj način, bar donekle odbace te vesvese i bolje se koncentriraju na namaz. Tako je, npr. Muhammed b. El-Hasan eš-Šejbani, učenik Ebu Hanifin, izjavio da je najbolja sinteza između nijjeta srcem i izgovaranjem riječima.

Nažalost, mnogi to nisu razumjeli pa su hanefijskom mezhebu pripisali izgovaranje nijjeta riječima, što apsolutno nije tačno! To jasno naglašava čuveni Ibnu-1-Kajjim el­Dževzijje kada govori o toj temi i kada zaključuje da nema ni jedne autentične ili vjerodostojne, musned ili mursel-predaje od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, niti od jednog ashaba ili tabi'ina a niti od jednog od velike četverice imama iz kojih se može razumjeti da se nijjet izgovara riječima. Jedino su sljedbenici imama Šafije, u kasnijim generacijama, pogrešno razumjeli njegove riječi: Namaz nije kao post i u njega se ne ulazi bez zikra, razumjevši, da je zikr, ustvari, nijjet riječima! Međutim, pod tim je imam Šafija mislio na izgovaranje početnog tekbira u namazu, jer kako bi on mogao, zaključuje Ibnu-1-Kajjim, oponirati Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, kada je znao da on to nikada nije činio, pa čak ni halife iza njega, niti ostali ashabi.

Dakle, da zaključimo: izgovaranje nijjeta riječima nije zagovarao imam Ebu Hanife, nego su to dozovoljenim učinili neki učenjaci hanefijske pravne škole u kasnijim generacijama.

Sva hvala pripada Uzvišenom Allahu na blagodatima kojima nas je obasuo, posebno se Allahu zahvaljujemo na blagodati dini islama, blagodati vjere, jer On Uzvišeni kako nas Resulullah s.a.v.s. obavještava: „ Ovaj dunjaluk na kojem živimo a koji je naše sredstvo do cilja tj. Ahireta došli, daje i onima koje voli i onima koje ne voli, a vjeruj dini islam Uzvišeni Allah, daje samo onima koje voli“ te bi zato naša svakodnevna zadaća u životu trebala biti ta da Allahu činimo zahvalnost na tome što dini islamu pripadamo.
Salavat i selam, mir i spas, donosimo na Resulullah, njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na sve one koji ga slijede na putu Pravome do dana Sudnjega kada ćemo Gospodaru za svako djelo, i za trun, račun polagati.
Posebno u ovoj noći salavate i selame donosimo na naše šehide koji su se ugradili u temelje ove zemlje da bismo mi uživali ovu slobodu koju danas uživamo.

Draga braćo i poštovane sestre, večeras smo se okupili ovdje zbog Allahovog Uzišenog govora, kako bismo slušali njegovo učenje i kako bismo uzimali pouku iz toga. Molim Allaha da nas počasti da onako kako smo slušali njegov govor na Dunjaluku da nas počati da Ga čujemo i na Ahiretu u Džennetu.

Doista se srca rastresu kada se čuje učenje Kur ana i osjeti se poseban hal, Allah spušta svoju milost tamo gdje se njegov govor uči.

Danas je dosta srkleta i napetosti a nama je potreban smiraj i zato kada osjetimo bilo kakvu napetost ili skrlet, proučimo sami sebi nešto iz Kur ana, proučimo Ajetul kursijju, Fatihu, Felek, Nas i uputimo dovu Allahu jer nekad jedan trenutak u životu može nas koštati cijeli život.

Maloprije sam spomenuo da je danas dosta skrleta, napetosti i da nam fali strpljenja u svemu, gdje god se pojavimo osjeti se to, ovih dana evo lijepe se markice za zdravstveno osiguranje i ljudi iako znaju od prije da je gužva u takvim institucijama nekako su svi napeti i nervozni jer nisu prvi na redu.

Prije nego li počnemo o suri Jusuf želim vam prenijeti jednu hikaju koja govori o strpljivosti:
Vi znate da je tijelo ježeva okruženo bodljikavim iglicama koje ih, poput neprobojne tvrđave, štite ne samo od neprijatelja nego i od ostalih ježeva.

U zimskim danima, kada studen ledi sve u prirodi, a hladni vjetrovi neumoljivo prodiru do kostiju, ježevi su prinuđeni da se priviju jedni uz druge, kako bi se barem malo ugrijali, u isto vrijeme trpe bol uboda i zato se, čim se ugriju, udalje jedni od drugih.

Kada ponovo osjete hladnoću, zbiju se jedan uz drugog i tako provode hladne noći, približavajući se i udaljavajući jedni od drugih.

Kada bi stalno ostali jedni uz druge, posljedice bi snosilo njihovo tijelo, na kojem bi se pojavilo mnoštvo rana, a potpuno udaljavanje dovelo bi ih do gubitka života.

Tako je i u životima ljudi i njihovim međusobnim odnosima.
Svi nailazimo na trnje, ali treba da znamo da toplinu nećemo osjetiti dok ne kušamo bol od uboda trnja.

Stoga imajmo na umu sljedeće:
● Ko bude tražio prijatelja bez mahane, ostat će usamljen!
● Ko bude tražio supružnika bez nedostatka, ostat će sam!
● Ko bude tražio savršenog rođaka, kidat će rodbinske veze!

Strpimo se na ubodima iglica koji nam dolaze od onih koji nas okružuju, kako bismo živjeli skladnim životom!

Danas nastavljamo o suri Jusuf, prošli puta smo govorili o tome kako ljeopta tj. lijep izgled može biti velika kušnja i o tome da će jedan o stanovnika Allahovog hlada kada drugog osim njegovog ne bude bilo biti mladić kojeg je pozvala lijepa žena a on odbio zbog svoje bogobojaznosti.

Peti ders

Jusuf zatvorskim prijateljima govori o tevhidu i tumači snove

36. S njima su u tamnicu ušla još dva momka. “Ja sam sanjao da cijedim grožđe” – rečejedan od njih. -“A ja, opet,: – reče drugi -“kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju.Protumači nam to, jer vidimo da si zaista dobar čovjek.”

Prenosi se da je jedna grupa Egipćana njima dvojici ubacila hranu kako bi otrovali vladara. Oni su im to obećali ali je točilac pića sustegao od toga, dok je to pekar izvršio i u hljeb ubacio otrov. Kada je hrana donesena točilac pića reče: „Nemoj, vladaru, jesti jer je hljeb otrovan!“ Pekar reče: „Nemoj, vladaru, piti jer je piće otrovano!“ onda vladar reče točiocu pića: „Popij to!“, i on popi i ništa mu ne bi. Onda naredi pekaru: „Pojedi to!“, a on odbi. On hljeb baci cuki i cuko uginu. Onda vladar naredi da ih obojicu bace u tamnicu…

37. “Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta ćetedobiti,” -reče Jusuf. – “To je smo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allah ne vjeruje i koji i onaj svijet ne priznaje,
38. i ispovijedam vjeru predak svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči daikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, alivećina ljudi nije zahvalna.
39. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni?
40. Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i precivaši, – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On jenaredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.
Prenose da su ta dva mladića Jusufa kazali: „Čim smo te ugledali, silno smo te zavoljeli!“ On im uzvrati: „Allahom vas preklinjem, nemojte me silno voljeti! Niko me, vallahi, nije silno volio a da me od te ljubavi nije snašla neka kušnja. Tetka me je silno voljela pa me od te njene ljubavi iskušenje snašlo. Otac me silno voljeo pa me od te njegove ljubavi iskušenje snašlo. Zatim me je silno zavoljela žena moga gospodara pa me i od te njene ljubavi kušnja snašla. Zato me, Allah vas blagoslovio, nemojte i vas dvojica silno voljeti!“
41. O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi ćeraspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali samo to znači!”

Imam Ahmed prenosi od Mu'avije, a on od Hujdeta, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (618) “Snovi su čovjeku samo predskazanje dok se ne protumače, a kad se protumače, ostvare se.” U Musnedu Ebu-Jala prenosi se od Enesa (merfu’ hadis): (619) “Snovi su čovjeku predskazanje dok se ne protumače, a kad se protumače, ostvare se.” Kao što se u istom Musnedu prenosi od Enesa merfu’ hadis: (620) “Snovi ovise o onome ko ih prvi protumači.”

42. A onome od njih dvojice za koga je znao da će spasen biti reče: “Spomeni megospodaru svome!’ -ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, iJusuf ostade u tamnici nekolike godine.
Tustari veli: „Priča se da je Džibril, alejhisselam, došao Jusufu u zatvor i rekao mu: “O čisti, sine čistoga, Allah me je počastio time što me je slao tebi i tvojim precima, i On ti poručuje: ‘Zar te nije bilo stid Mene kada si tražio da se tebe zauzme neko drugi pored Mene? Tako mi Moje Veličine, ostavit ću te tu još nekoliko godina!’ Jusuf upita: ‘O Džibrile, a je li On zadovoljan sa mnom?’ ‘Jeste!’, odgovori on. ‘Onda, ne marim (što u zatvoru ostajem još).'“
Hazreti Alija je kazao: „Ja i moj nefs smo poput pastira i njegovog stada. Kada god ga on sabere s jedne strane, ono se raširi s druge strane!“
Jedan od duhovnih velikana kaže: „Jusuf je bio iskušan ropstvom i zatvorom kako bi robovi i zatvorenici bili milostivi kada postanu vladari i carevi; iskušan je grubošću i surovošću bližnjih i zavidnika kako bi se uobičajila tolerantnost prema bližnjim i daljnjim; a iskušan je tuđinom da bi se bilo milostivo prema strancima i tuđincima. U jednom hadisu (haber) stoji:
„Na Sudnjem danu, će se biti doveden rob i upitan: ‘Šta te je spriječilo činiti ibadet Meni?’ On će odgovoriti: ‘Gospodaru, odredio si mi vlasnike na dunjaluku, te me je to spriječilo činiti ibadet Tebi.’.

Tada će mu biti doveden Jusuf, a.s., u stanju dok je bio rob, pa će roba upitati: ‘Da li si bio u težem položaju ti ili on?’. ‘On je bio’, odgovorit će čovjek, pa će mu se reći: ‘Pa zašto ga to što je bio rob, nije spriječilo da ibadet čini Meni?’

Onda će biti doveden bogataš i upitan: ‘Šta je tebe spriječilo činiti ibadet Meni?’ Odgovorit će: ‘Gospodaru, dao si mi veliko bogatstvo, pa me je to zavelo.’, i spomenut će čime je bio iskušan.

Tada će mu biti doveden Sulejman a.s., i pitat će bogataša: ‘Jesi li bio imućniji ti ili je on?’. ‘On je bio imućniji od mene’, odgovorit će bogataš, a Uzviseni će kazati: ‘Pa zašto ga to nije spriječilo da ibadet čini Meni?’.

Zatim će biti doveden bolesnik i upitan: ‘Šta je tebe spriječilo činiti ibadet Meni?’ Odgovorit će: ‘Gospodaru, iskušao si me bolešću.’. Tada će mu biti doveden Ejjub, a.s., pa će bolesniku biti rečeno: ‘Jesi li ti bio bolesniji i na većem iskušenju ili on?’. ‘On je!’, odgovorit će čovjek. Tada će mu se kazati: ‘Pa zašto ga to nije spriječilo da ibadet čini Meni?’

Zatim će biti doveden onaj što je, zbog svojih grijeha, izgubio svaku nadu u Allahovu milost i biti upitan: ‘Zašto si izgubio nadu u Moju milost?’ Odgovorit će: ‘Radi velikog broja mojih grijeha.’

Tada će mu biti doveden Faraon, pa će beznadnom biti rečeno: ‘Jesi li ti bio veći grješnik ili on?’. ‘On je!’, odgovorit će čovjek. Tada će mu se kazati: ‘Čak ni on nije izgubio nadu u Moj oprost dok je izgovorio riječi tevhida dok se davio.’”

Jusuf je dokaz protiv onih koji u stanju ropstva ne budu izvršavali obavezu prema Uzvišenom Allahu; Sulejman je dokaz protiv vladara i careva; Ejjub protiv onih koji su u iskušenju bolesti; a Faraon protiv onih koji izgube nadu čak i u stanju kada se, neuzu billah, u vodi dave…

Zato se kaže da za pejgambere i evlije kušnje i belaji nisu kazna nego pokloni i darovi, a u hadisu stoji: Kada Allah zavoli nekog roba On ga stavlja na kušnju.”
Molim Allaha da budemo poput Jusufa koji iako smo zarobljeni, ne mora to biti tamnica, robuje samo Allahu, da budemo poput Sulejmana iako budemo obdareni bogastvom samo Njemu pokorni budemo, poput Ejjuba a.s. iako iskušani bolesti i dalje Mu zahvalni.

Četvrti ders

Jusufu je draža tamnica od “slatkog” grijeha

30. I žene u gradu počeše govorkati: “Upravnikova žena navraćala momka svoga nagrijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako griješi.”
31. I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakojod njih po nož i reče: “Izađi pred njih!” A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepotinjegovoj i po rukama svojim se porezaše; “Bože, bože!” -uskliknuše -“ovo niječovjek, ovo je melek plemeniti!’

Jedan od duhovnih velikana je kazao da u Rabbovu dobrotu prema nama spada i to što nismo u stanju vidjeti meleke u liku u kojem su stvoreni, jer su stvoreni u najljepšem obliku pa bi nam, kada bismo ih vidjeli, zbog savršenosti njihove ljepote, vid stradao. Zato je u početku, pred poslanstvo, naš Pejgamber prvo imao istinite snove, iz pbzira prema njemu, jer ljudska priroda je preslaba da bi mogla podnijeti viđenje meleka odjednom. Džibrila, alejhisselam, je vidio u njegovom izvornom obliku na početku svog poslanstva i onesvijestio se. Zato mu je on silazio u ljudskom liku…

Jusufu, a.s., dato je pola ljepote, što se temelji na sahih hadisu o Isra'u, gdje se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prošao pored Jusufa, a.s., na trećem nebu i rekao: (615) “Njemu je dato pola ukupne ljepote.” Hamad ibn Seleme prenosi od Sabita, a ovaj od Enesa, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (616) “Jusufu i njegovoj majci dato je pola ukupne ljepote.”
Suhejli tvrdi: „Ovo znači da je Jusuf, alejhisselam, imao pola Ademove, alejhisselam, ljepote. Uzvišeni Allah je Adema stvorio Svojom Rukom u najpotpunijem i najljepšem liku. Niko među njegovim potomcima nije mu u tome bio ravan. Jusufu je dato pola njegove ljepote.“ Neki, opet, tvrde kako je Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, darovana potpuna ljepota a Jusufu pola te njegove ljepote…
Međutim, ima mišljenja da je jedno od najgorih iskušenja kojemu čovjek može biti izložen upravo kušnja ljepotom. Primjećujemo kako je sa saburom primio bacanje u bunar; sa saburom je primio i ropstvo; sa saburom je primio i zatvor, ali se Bogu Dragom požalio tek onda kada je bio stavljen pred kušnju ljepotom, rekavši: i ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lakosmislen postati. Prije toga je izjavio: Gospodaru moj, draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju…

Primjer

Zulejha je plakala zbog ljuvi prema Jusufu i propadala. Žene su joj se smijale. Ali kada su vidjele Jusufovu ljepotu isjekle su svoje ruke, povrijedile se i plakale. Onda se Zulejha smijala njima.
Tako je i sa mu'minima na Dunjaluku. Plaču iz srušenosti i ljubavi prema Allahu, a nevjernici im se smiju. Kafiri će, na Kijametskom danu, plakati u Vatri a mu'mini će im se, iz Dženneta, smijati. Uzvišeni kaže: „Danas će oni koji su vjerovali – nevjernicima se podsmijavati,“

Kako je lijepo opisao stanje zapanjenosti i začuđenosti Mulla Džami svojim prekrasnim riječima, punim ljepote i iskrenosti:
„Kada su misirske žene vidjele ljepotu našeg prvaka Jusufa, alejhisselam, tako su bile zapanjene i začuđene da su se potpuno izgubile i same sebe po rukama izrezale. Da su one vidjele tvoju ljepotu, o radosti oka moga, o prvače moj, vlastitim bi rukama noževe zarile u srca svoja. Kada se spomene tvoja ljepota sva ona Jusufova, alejhisselam, ljepota bude zasjenjena.“
Drugim riječima rečeno, ako čovjek pred različitim vrstama dunjalučkih ljepota, koje su prolazne, gubi svoj razum, šta onda tek biva kada mu se otkrije i vidi ljepotu Uzvišenog Bića? Svaka vrsta prolazne ljepote i savršenosti samo je sjena sjene Njegove svete ljepote i savršenstva, koja je još i zastrta sa sedamdeset hiljada zastora. Zato smatram da je nama običnim prolaznim smrtnicima jako teško shvatiti zapanjenost (dehšet) i začuđenost (hajret) o kojima je bilo riječi.
To što oni koji danas služe, hizmete īmānu i Kur’anu, pa ostavljaju postrani sve užitke, tjelesne i duhovne; bez želje da budu viđeni i da se za njih čuje; to što u svom hizmetu īmānu vide Božansku pomoć i potporu, pa budu zapanjeni i začuđeni; to što se kreću između svojim īmānskih obaveza i Božije pomoći i pažnje i do određene granice se zatvaraju spram svega što je izvan njihove misije; sve to skupa samo je dar posebne zapanjenosti iz riznice: Mi im dajemo sve što im je potrebno , namijenjen vojsci nūra.
Allahu moj, podari mi u srce moje svjetlo i u jezik moj svjetlo, osvijetli mi sluh moj i vid moj, daruj mi svjetlo iza mene i ispred mene, podari mi iznad mene i ispod mene svjetlo. Salavat i selam prenesi onome kojega si kao svjetlo poslao, te njegovoj porodici i svim njegovim ashabima.

32. “E to vam je onaj zbog koga ste me korile” -reče ona. “Istina je da sam htjela da gana grijeh navratim, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, biće sigurnou tamnicu bačen i ponižen.”
33. “Gospodaru moj,” -zavapi on -“draža mi je tamnica od ovoga na što me one
Navraćaju, i ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njimanaklonost osjetiti i lakosmislen postati.”
34. I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, svečuje i zna.

“I Gospodar njegov usliša molbu njegovu”, sačuvavši ga i zaštitivši ga, pa se on uzdrža od upravnikove žene i radije izabra zatvor, što je bio vrhunac moralne potpunosti, uprkos bujnosti svoje mladosti i ljepote, i pozivu svoje gospodarice, koja je, također, bila izuzetno lijepa i bogata vladarka, pa se on ustegao, izabravši zatvor, iz straha pred Allahom i s nadom u Njegovu nagradu. Zato u dva sahiha stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: (617) “Sedam osoba Allah će staviti u Svoj hlad, kada ne bude drugog hlada osim Njegovog, i to: pravednog imama (vođu),… navodeći ih redom, dok nije spomenuo čovjeka koga pozove ugledna i lijepa žena, a on kaže: “Bojim se Allaha…”
Šejh Ebu Bekr ed-Dekkak, kuddise sirruhu, priča: „U Mekki sam ostao dvadeset godina. Jednom sam poželio mlijeka i moj me je nefs nadvaladao te sam izašao u Usfan, mjesto na dva dana hoda od Mekke. Mjestio sam se u jednom arapskom kvartu. Oči su mi pale na jednu prelijepu komšinicu i srce mi je ukrala. Ona na to reče: ‘O starče, da si bio iskren (sadik) od tebe bi otišla žudnja za mlijekom!’ vrati sam se u Mekku i učinio tavaf oko Kabe. Tu noć sam usnio iskrenog Jusufa, alejhisselam. Rekao sam mu: ‘O Allahov vjerovjesniče, Allah te je obradovao spasivši te od Zulejhe!’, a on reče: ‘O Mubarek, Allah je tebe obradovao spasivši te od Usfanijke!’ onda je Jusuf proučio: A za onoga koji se stajanja pred Gospodarom svojim bojao, biće dva perivoja…

35. Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko vrijemebace u tamnicu.

Dr. Sead Seljubac

Treći ders

Jusuf se odupire zovu zamamne žene

Prije nego što nastavimo pratiti kur’ansko kazivanje o Jusufovom boravku u Misiru, da se nakratko, osvrnemo iza njega i vidimo šta je bilo sa Jakubom, alejhisselam nakon Jusufovog odlaska. O tome nam zanimljivo kazuje mufessir Sujuti:
“Jakub, alejhisselam, je stalno mislio na ljepotu Jusufovu, i duhovnu i tjelesnu, pa ga je dan-noć spominjao. Ni jedno drugo dijete, osim Jusufa, nije spominjao. Želio je da u sjećanje prizove sliku njegovog lijepog lika, kao što bi ga očima gledao, ali nije mogao. Govorio je: „Jusufova ljepota, duhovna i tjelesna, i njegov cjelokupni lik, su bili radost oku mome, pa gdje su sada sve te slike?“ U najdubljem dijelu sebe (sirr) čuo je riječi: „O Jakube, još ima mnogo onakvih kakav je Jusuf i njemu sličnih, ali ti je njegova slika ipak nejasna. Zašto sebi za Miljenika ne uzmeš Onoga kojemu nema ni jednakog ni sličnog, koji nema ni djeteta ni pomagača, koji nema sudruga i kojemu ništa slično nije? On sve čuje i vidi.“ Na to Jakub, alejhisselam, reče: „Allahu moj, koji su prepoznatljivi znaci onih koji su Tebe uzeli za Miljenika, a koji su znaci onih koji su Ti neprijatelji?“ Čuo je riječi: „O Jakube, onaj koji željno očekuje i priželjkuje namaz, taj je Mene uzeo sebi za Miljenika, a onaj ko izostavlja namaz jer mu ljenost ne dozvoljava da na njega ustane, taj je Meni neprijatelj.“
O onome koji izostavlja namaze Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Nazivajte selam jevrejima i kršćanima, a nemojte nazivati selam jevrejima moga Ummeta!“ Upitali su ga: „O Allahov Poslaniče, ko su jevreji tvog Ummeta?“ On je rekao: „To je onaj koji izostavlja namaz.“
Eto, ovaj primjer Jakubove, alejhisselam, unutrašnje borbe sa samim sobom upućuje nas da je u takvim stanjima najbolje pribjeći upravo receptu koji je sam Jakub-pejgamber izrekao: Lijepi sabur! Baš o tom lijepom saburu mufessir Tustari kaže:
“To je sabur uz zadovoljstvo.” “Koji su mu znaci?”, upitaše, a on odgovori: “Da se čovjek, dok saburi, ne žalosti i ne tuguje.” Upitali su: “Na koji način se može dosegnuti ljepota sabura (lijep sabur)?” On odgovori: “Da spoznaš kako je Uzvišeni Allah uz tebe i da uživaš u miru Njegove zaštite, jer sabur je poput čaše kojoj je na vrhu sabur, a ispod med.” Onda je dodao: “Čudim se onima koji nisu saburli, kako ne mogu da osabure na nekom halu, a Gospodar Moći kaže: ‘Uistinu je Allah uz strpljive. ’”
Da navedemo još jedno kazivanje koje bilježi Sujuti. On veli:
„Kada su Jusufa, alejhisselam, doveli u Misir i predali telalu da objavi njegovu prodaju, ljudi su se okupili oko njega. Telal ih je pozvao: “Dajte svoju ponudu!” Ljudi su bili zbunjeni njegovom ljepotom i pitali su se odakle on tu. Svak je nastojao da ga kupi tako da su počeli za njega davati sve veću i veću ponudu. Jedan je uzviknuo: “Kupujem ga za njegovu težinu srebra!” Drugi je ponudio: “Kupujem ga za njegovu težinu zlata!” Treći je kazao: “Dajem za njega onoliko svile koliko je težak!” Jedan je čak ponudio: “Dajem za njega njegovu težinu dragulja!” Malik b. Zagran, vođa karavane koji ga je prodavao, reče: “Prodajem ga samo onome ko za njega dadne po njegovu težinu svega toga!” Zulejha tada ponudi: “Ja ga kupujem za po njegovu težinu svega toga, i još za njega dajem i svoj duh (ruh) i svoju dušu (nefs)!” Malik onda reče: “Pogledajte kakvu je darežljivost i plemenitost pokazala ova žena, a još tvrde da žene imaju manjkav razum i vjeru! Na meni je sada da pokažem muškost i velikodušnost. Uzet ću od nje samo jednu njegovu težinu bilo čega ponuđenog. Ne želim biti ništa manje plemenit i velikodušan od nje.”
Kako bi iz ovog kazivanja izdvojio pouku Sujuti nastavlja:

“Znaj da je Allah stvorio džennete (džinan) tako lijepim da ih niko nije u stanju opisati. U njima je pripremio raznovrsne blagodati i plodove. Sve je uredio tako savršeno da je to slika kakvu oko nikad vidjelo nije, za kakvu uho nikad čulo nije, i kakvu niko nije u stanju ni zamisliti. U njima je odredio da posluga budu mladići (gilman) i djevojke (hur). Džennetske dvorce je ukrasio i ispunio divanima. Kroz džennete je proveo rijeke vode, mlijeka, vina i meda: …u njemu su rijeke od vode neustajale; i rijeke od mlijeka nepromjenjena ukusa; i rijeke od vina, prijatna onima koji piju; i rijeke od meda procjeđenog; i gdje ima voća svakovrsnog i oprosta od Gospodara njihova…
Onda je Allah objavio prodaju dženneta. Pozvao je Svoje robove da se nadmeću u ponuđenoj cijeni. Svak nudi cijenu spram svojih mogućnosti. Neko nudi namaz, ali nema zekata. Neko nudi namaz, ali nema hadždža.
Uzvišeni je, preko Svojih pejgambera, upoznao ljude sa vrijednošću Dženneta. Naš Pejgamber je kazao: Islam se temelji na peterome…
Onda dolaze oni koji su dobro upoznali Uzvišenog (‘arifin), koji su Ga zavoljeli (‘ašikin) i koji su izgradili iskren odnos prema Njemu (sadikin), pa pri kupovini daju veću ponudu, podižu cijenu, jer klanjaju nafile tajno, a obavezne namaze javno; daju sadaku tajno a zekat javno; žrtvuju svoje ruhove i nefsove na Allahovom putu tajno, a idu u borbu javno; obavljaju umru tajno a hadždž javno…
Uzvišeni Allah rekne: “O robovi Moji, Malik b. Zagran je prodavao Jusufa a ja, Vladar (Malik) svih vladara, prodajem Džennet. Malik b. Zagran je odbio da od Zulejhe primi dodatnu cijenu, iako mu je trebala, nego je Jusufa prodao po početnoj cijeni, jedna njegova težina. Meni, Vladaru svih vladara, nije potrebno ništa od

onih brojnih ibadeta Mojih robova. Ja

sam Stvoritelj darežljivosti i

velikodušnosti, pa neću učiniti djelo manje od onoga kojeg je učinio Malik b. Zagran, nego veće. Prodat ću im Džennet po početnoj cijeni. Onako kako sam Džennet stvorio između dva harfa K i N (Kun – Budi!) tako ću i Džennet prodati za dvije kelime (ovdje u značenju: rečenice). Ko bude izgovarao La ilahe illallah, Muhammedun resulullah!, ući će u Džennet.”
Također, kao da je kazao: “Robovi Moji, Ja sam Jusufa učinio ministrom robnih rezervi Misira sebebom sedamnaest groša (I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša …); učinio sam da Aiša, radijellahu anha, ostane dio Porodice Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, (Ehli Bejt) sebebom sedamnaest ajeta iz Kur’ana (iz sure Nur); pa ako sam tebe, o griješniče, učinio podobnim za Džennet na osnovu sedamnaest rekata namaza onda, u pogledu Moje dobrote i plemenitosti, neće uopće biti neobične Moje riječi: Uđite u Džennet, vi i žene vaše, radosni!
Da se sada, nakon ovog dužeg uvoda u današnji ders, vratimo nastavku sure Jusuf:
21. I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: “Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!” I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova – a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.
Osvrćući se na ovaj momenat Jusufovog života Muhammed el-Gazali veli:
“I tako je sin vjerovjesnika dospio u kraljevsku palaču da u njoj bude posluga – i da se susretne sa novom vrstom iskušenja, koje mu se ovdje dogodilo!
Jusuf je od rane mladosti posjedovao lijepu spoznaju o svome Stvoritelju; Allaha je uvijek imao na umu, i to je bila jedinstvena svijest, jedinstven takvaluk o Bogu, dželle šanuhu. Sada se pred njim otvorio jedan poseban put. (…)
Jusuf je imao poštovanje prema kući koja mu je postala sklonište, koja ga je sačuvala od strahota. Vlasnik te kuće uživao je posebno poštovanje kod Jusufa; to nije bio nijedan od onih faraona koji su se uzoholili na zemlji, nego je to bio jedan dobroćudan čovjek lijepog ahlaka i visokog ugleda.
Jusuf ga je zavolio, a on je poštivao njegova prava. U to vrijeme Jusuf nije zaboravio na svoje izuzetno porijeklo niti na vjeru koju je naslijedio od svojih predaka; ta njegovi preci su pozivali Allahu nikada ne napustivši ibadet samo Allahu, dž.š., i činili su dobra djela, a ostavljali svaki vid širka.”
22. I kad on stasa , Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.
23. I poče da ga na grijeh navodi ona u čijoj je kući bio, pa zaključa sva vrata i reče: “Hodi!” -“Sačuvaj Bože!” – uzviknu on -, “vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.”
Pošto se u ajetu spominje pojam gospodar, kako ne bi nastala dilema na kojeg gospodara je ovdje Jusuf, alejhisselam, mislio, Ibn Kesir nudi pojašnjenje da su ljudi tada svoga pretpostavljenog nazivali “gospodarem”, pa bi značenje bilo – „tvoj muž, a moj gospodar, učinio mi je boravak (tj. stan) ugodnim i prema meni se dobro ponio, pa neću na to uzvratiti čineći blud sa njegovom ženom”.
Dozvolit ćemo da Gazali nastavi sa svojim komentarom ove situacije:
„Ova ga je kuća primila kao svoga sina, ali “posinjavanje” nije spriječilo prirodne veze, jer dok je Aziz, taj vladar u Misiru, zavolio Jusufa zbog njegovih plemićkih vrlina, na drugoj strani, njegova žena gajila je prema Jusufu sasvim drugačije naklonosti!
A Jusuf je bio čovjek neviđene ljepote; njemu je dato pola od sve ljepote svijeta!
Ova zla žena zagledala se u čovjeka koji je živio u njezinoj blizini i pod njezinom zaštitom i vlašću, i – počela je žuditi za njim, dok je Jusuf bio iznad ovog uznemirujućeg stanja, jer je iman izglačao njegovu prirodu, očistio njegovu dušu i ojačao njegovu duhovnu vezu sa Allahom, dž.š., tako da nije bilo za očekivati da on ukalja svoje tijelo!
I kada mu je ova žena otkrila svoje ukrase, Jusufov jekin prožeo je njegove damare, on se prisjetio časti koja ga je povezivala sa njegovim precima, i prisjetio se onoga što je predstavljalo harem (zabranu) njegova domaćina koji mu je dao sklonište i koji ga je ugostio. Kako da povrijedi njegovu čast?!”
Kao pouku iz ovakvog Jusufovog, alejhisselam, razmišljanja Gazali napominje:
“Obaveza je i čovjeku običnog imana da se spasi iz ovakve situacije. U jednom se hadisu navodi da će takav čovjek biti jedan od one sedmerice koji će biti pod Allahovim, dželle šanuhu, hladom na Dan kada drugog hlada neće biti, “čovjek koga pozove žena izuzetnog porijekla i ljepote, a on odgovori: Ja se bojim Allaha…”
Šta je dalje bilo:
24. I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.
Među različitim mišljenjima o tome da bi i on nju poželio jedno od njih, koje navodi Ibn Kesir,se čini najprihvatljivijim a to je: “pa želio bi je, da nije vidio znak svog Gospodara”, tj. nije je želio.“
U nastavku komentara Ibn Kesir veli:
„Što se, pak, tiče “jasnog znaka” koji je vidio, prisutna su, također, različita mišljenja. Ispravno je to uzeti općenito, kao što je i Allah Uzvišeni to ostavio općenitim, bez svođenja na jedan određeni znak ili dokaz. To je, ustvari, znak kojim je Allah Uzvišeni odvratio Jusufa da učini ružno i pokuđeno djelo.
Autor skraćene verzije Ibn Kesirovog tefsira Muhammed Jusuf er-Rifa'i, u podtekstvu vezanom za ovo Ibn Kesirovo tumačenje iznosi svoj stav pa kaže:
„Što se tiče “jasnog znaka”, koga je Jusuf vidio, navode se različita mišljenja… Neki kažu da mu se ukazala slika njegovog oca Jakuba, kako grize prst u ustima; drugi kažu da mu se, kad se približio vratima, ukazao lik upravnika Egipta; treći, opet, kažu da je pogledao u plafon na kome je pisalo: “Ne približavajte se bludu, jer to je razvrat i ružan put !” Neki kažu da je vidio druge znakove i slično.
Ono što ja mislim, a Allah najbolje zna, pa ako sam u pravu – to je od Allaha, a ako griješim – to je od mene, pa se kajem Allahu, a to je “jasni dokaz” u 22. ajetu ove sure, koji glasi: “I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo: ta Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” Tj. pošto je Jusuf postao punoljetan, Allah mu je dao mudrost i znanje, tj. poslanstvo. A to se desilo prije nego ga je upravnikova žena pokušala zavesti, što se jasno vidi iz konteksta ajeta u kome se navodi počast koju mu je Allah ukazao poslanstvom… a prije ajeta u kome se navodi pokušaj zavođenja. Kada ga je, dakle, pokušala zavesti, bio je vjerovjesnik; Allah mu je dao spoznaju o vjerovjesništvu i stepen ihsana, tj. da iskazuje odanost Allahu kao da Ga očima vidi, pa ako on Njega ne vidi, Allah njega sigurno vidi. Jasni znak je, dakle, njegova spoznaja da je vjerovjesnik, da je potomak vjerovjesnika i da ga Allah vidi u svim situacijama, što je iskazano na kraju ajeta: “tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” Zato joj je odmah i bez kolebanja odgovorio: “Sačuvaj Bože!” Njegovo uvjerenje u stepenu ihsana nije dalo prostora da je poželi. Pa gdje, kada i kako bi se mogla onda desiti ta njegova želja…!? Jer on je bio smiren; uvjeren da ga Allah vidi i zna njegove tajne i tihe šapate. “I on reče: Sačuvaj Bože! …i potrča prema vratima, bježeći od nje, ali ga ona sustiže i uhvati za košulju s leđa, dok ih ne iznenadi dolazak njenog muža… Pa gdje je tu onda želja i šejtansko došaptavanje ružnog, uz tako uzvišen stepen koji mogu imati samo vjerovjesnici i njima slični? Tako, da nije vidio “jasni znak” od svoga Gospodara, on bi je poželio, ali on je vidio jasni znak, pa je nije poželio. Pošto je, dakle, bio jasan znak, otpala je želja. Allah Uzvišeni najbolje zna. On je najbolji upućivač na ono što je ispravno.
U prilog mišljenjima na ovu temu Sujuti nudi i svoja. Među njima izdvajamo ovo:
“Ovaj ajet sadrži tzv. stilsku formu takdima i te'hira, tj. ono što očekujemo da u rečenici bude naprijed je došlo na kraju, a ono što očekujemo da bude na kraju došlo je naprijed, u smislu: da nije od Gospodara svoga opomenu vidio i on bi nju poželio… Ovakvih primjera ima mnogo u Kur'anu. (…)”
U nastavku Sujuti navodi slikovit primjer:
“Kada neko, u vrijeme zrenja voća, odabrene neku voćku, zamiriše mu njen plod, on zaištahi za njim, ali ga ne može dohvatiti rukom, on tada poseže za kamenom koji baca kako bi plod otpao. Ako je plod čvrst on ne otpadne s voćke, iako se voćka, pod udarom kamena, zatrese. Tako je bilo i sa slučajem Zulejhe i Jusufa. I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio… Zulejha je zaištahila da ubere plod ljepote pejgamberluka sa stabla Jusufove muškosti pa se na njeg bacila kamenom požude (šehvet) i strastvene želje (ragbet): I ona je bila poželjela njega. Plod Jusufove ljepote je bio čvrste patlice, učvršćen potpunom zaštićenošću od grijeha (kemalu ‘l-ismeti) i nepokolebljivom snagom na stablu muškosti, tako da ni jedan plod nije otpao. Međutim stablo muškosti se ipak zanjihalo: a da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao i on bi nju poželio…
Kada je Zulejha htjela pružiti svoju ruku prema njemu, prije nego je kazala da ga želi, uzela je veo i bacila ga preko glave svog kipa, prekrivši mu njime cijelu glavu. Onda je pozvala Jusufa na grijeh. On je upita: „Zašto si prebacila veo preko glave svog kipa?“ Ona odgovori. „On je moje božanstvo i ja ga se stidim.“ Jusuf joj reče: „Ti se stidiš svog božanstva koje je slijepo, gluho i nijemo, pa je preče da se ja stidim svog Boga koji sve čuje, sve vidi i sve zna!“
Tustari to ovako tumači: “Duša njegove ljudske prirode bi poželjela da joj se odazova a duša Upute i pejgamberske zaštićenosti od grijeha je poželjela da pobjegne od nje i da joj se suprotstavi. To, dalje, znači da ga je njegov Rabb zaštito od grijeha, a da nije bilo Rabbove zaštite on bi je poželio popustivši zovu (strasnog) nefsa. Zaštitilo ga je upozorenje od strane Uzvišenog Rabba koje je vidio, a to je – došao mu je Džibril, alejhisselam, u liku Jakuba, alejhisselam, koji grize svoj prst. On se tada okrenuo prema vratima učeći istigfare, moleći Rabba za oprost…”
25. I njih dvoje prema vratima potrčaše – a ona razdera straga košulju njegovu – i muža njezina kraj vrata zatekoše. “Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio da ženi tvojoj zlo učini” – reče ona – “ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?”
26. “Ona je pokušala da mene na grijeh navede” – reče Jusuf. – “Ako je košulja njegova s prijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu,” – primjeti jedan rođak njezin -,
27. “a ako je košulja njegova straga raderana, onda ona laže, a on govori isitnu.”
Gazali iz našeg veremena zapaža da „tu nije bilo video ili audio uređaja da registriraju glas ili lik pa da se na osnovu toga presudi u ovoj situaciji nego su preostali jedino racionalni dokazi u tom kontekstu. Razjarena žena nasrnula je na mladića koji bježi i sa njegove zadnje strane rastrgala mu košulju; sad je taj mladić osumnjičen, i ovako kaže sudija: I poče svjedočiti iz porodice njezine jedan svjedok: Ako je košulja njegova sprijeda rastrgana, istinu ona zbori, a on lažac je pravi! A ako je košulja njegova straga rastrgana, tad ona laže a on zbori istinu!”
Još se jedna dilema otvara, pitanje ko je bio spomenuti svjedok. Veliki broj autoriteta navodi da je riječ o djetetu iz te kuće. Tako „Ibn Džerir navodi o tome merfu’ hadis od Ibn Abbasa, u kome Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Progovorila su četiri novorođenčeta…”, među kojima je spomenuo i Jusufovog svjedoka.
28. I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: “To je jedno od vaših lukavstava, vaša lukavstva su zaista velika!
29. Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti traži oproštenje za grijeh svoj, jer si zaista htjela da zgriješiš!”
Dodaci ovoj temi
1. Prenosi se od Ibn Abbasa, radijellahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem., je rekao: – U toku mog israâ naišao sam na ugodan miris, pa sam rekao: – Kakav je ovo miris? Rekoše mi: – To je frizerka faraonove kćerke i njena djeca. Njoj je ispao češalj iz ruke, pa je rekla: U ime Allaha! – Moga oca? – upitala je faraonova kćerka. – Moj Gospodar je i tvoj i Gospodar tvoga oca – rekla je ona. – Zar ti imaš gospodara mimo moga oca? – upitala je faraonova kćerka. – Da – rekla je ona. Faraon ju je pozvao i pitao: – Zar ti imaš gospodara osim mene? – Da. Moj i tvoj Gospodar je Allah – rekla je ona. On je potom naredio da donesu veliki bakreni kazan i da ga užare, a zatim da ih jedno po jedno bacaju u kazan. Kada je red došao na njeno dojenče, ono je reklo: – Izdrži, majko, i nemoj se pokolebati, jer ti si u pravu. Potom je Alejhisselam rekao: – Četvoro novorođenčadi je progovorilo: ovo, Jusufov, alejhisselam, svjedok, Džurejdžov drug i Isa, sin Merjemin.”
2. U kazivanju vezanom za pobožnjaka Džurejdža, nalazi se mudrost vezana za dobročinstvo prema roditeljima i požurivanje u pokornosti prema njima. Njegova majka ga je pozvala dok je klanjao, pa je rekao: ” Gospodaru moj, moja majka i moj namaz.” Izabrao je svoj namaz. Pozvala ga je po drugi put, pa joj nije odgovorio, nego je nastavio sa svojim namazom. Pozvala ga je po treći put, pa joj nije odgovorio, te je ona dovu za njega učinila, da ga Allah ne usmrti dok ne vidi lica prostitutki. Jedna prostitutka je učinila zinaluk sa pastirom, pa je ostala trudna. Pošto se pribojavao razotkrivanja njenog stanja, rekao joj je pastir:” Ako te budu pitali, ko je otac novorođenčeta, ti reci:” Džurejdž El-`Abid.” Tako je i rekla. Nasrnuli su ljudi da sruše Džurejdžovu isposničku ćeliju. Sudija je tražio da se dovede na trg. Dok je bio u putu, sjetio se majčine dove, pa se nasmješio. Kada je stigao do mjesta gdje će se izvršiti kazna, zamolio je da se pričeka dok klanja dva rekata, a zatim, je potražio dječaka i prišapnuo mu na uho: ” Ko je tvoj otac?” Odgovorio je: ”Moj otac je taj i taj.“ Ljudi su uzvikivali: ”La ilahe llallah“ i “Allahu ekber“, pa su rekli: ” Nanovo ćemo izgraditi tvoju isposničku ćeliju od srebra i zlata.” Rekao je: ”Ne. Izgradite je nanovo onako kako je bila, od zemlje i blata. Vjerovjesnik, sallallahu `alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježi El-Buhari, kaže:
“Da je Džurejdž bio učen, znao bi da je njegov odgovor majci preči od ibadeta njegovom Gospodaru.” Zato pravnici smatraju da ako je čovjek u nafili-namazu i pozove ga jedno od roditelja prekinut će svoj namaz i odgovoriti mu.

Dr. Sead Seljubac

Jusufova braća ga bacaju u bunar, a karavana odvodi u Egipat Narednih četrnaest ajeta ove časne sure, ovog najljepšeg kur'anskog kazivanja, obuhvata period Jusufovog, alejhisselam, života od pakosnog čina njegove polubraće kada ga bacaju u bunar pa do njegove prodaje, u svojstvu roba, na nekoj od egipatskih pijaca robljem. Prva četiri ajeta ovog odlomka u suri sadrže nekoliko pitanja na kojima se vrijedi zadržati: 7. U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju. 8. Kada oni rekoše: “Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi. 9. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite, – otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti”, – 10. jedan od njih reče: “Ako baš hoćete nešto da učinite, onda Jusufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzet će ga kakva karavana.” Sve je u Rabbovim rukama – Jusuf, alejhisselam, a ni njegov otac Jakub, alejhisselam, nisu Jusufv san prepričali nikome.



Međutim, to ih nije moglo poštediti kušnji proz koje su, Rabbovom odredbom, morali proći, a Rabbova odredba ih nije oslobodila obaveze da postupe po pravilu ponašanja vezanom za snove. Život Jusufa, alejhisselam, i odnos njegove braće prema njemu je izuzetno inspirativan i nudi iz sebe veliki broj ajeta (znamenja , znakova , poučnih znakova , znakova (Božije moći imudrosti) , pouka , poruka . Sāilūni, oni koji pitaju , tragaju za Istinom, raspituju se, koji bi da se obavijeste, imaju prioritet na odgovore koji se nude u ovoj suri, ali je to, istovremeno, i opći princip – ako želiš doći do odgovora, pitaj! Bilo da prihvatimo stav da je sura Jusuf objavljena kao odgovor na upit jevreja o životu Jusufovu, ili na traženje ashaba da im Pejgamber nešto kazuje, i jedni i drugi su u ulozi sāilūna. Djeca su sklona da prate odnos roditelja prema svakom od njih pojedinačno (ako ih ima više od jednog) i može se dogoditi da, iz ljubomore i zamućene vizije realnosti, ponekad vide razlog za zavidnost i ondje gdje ga nema. U konkretnom slučaju je neprimjereno tvrditi da je Jakub, alejhisselam, da povoda vlastitoj djeci da budu ljubomorna – on je Božiji poslanik, a oni nisu skloni takvim postupcima. Jusuf je bio ljepotan. Bog Dragi mu je darovao do tada neviđenu ljepotu. Još kao dijete je zračio takvom ljepotom koja je izazivala kod nekih u okruženju zavidnost i želju da bude ili uništena ili udaljena. Bio je toliko lijep da se za njega može reći ono što u Bosni vele: „Sam se voli.“ Tako je bio drag i mio. Sve su to bili razlozi za zavidnost i ljubomoru kod njegove polubraće, i pomisao da njihov otac, sačuvaj Bože, čini nepravdu prema njima darujući svu svoju pažnju i ljubav malom Jusufu i njegovom bratu Benjaminu. Takva pomisao se u njihovom umu mogla pojaviti i zbog Jakubove posebne brige o Jusufu, nakon što je razumio poruku Jusufova sna iz kojeg je čitao da je upravo on naredna karika u lancu poslanika od Ibrahima, preko Ishaka i njega Jakuba, dalje šprema budućnosti. Allah najbolje zna. Osim toga Jusufova polubraća su se poslužila i logikom brojnosti i postavila pitanje, sebi i drugima, kako dvojica mogu biti vrjednija od deveterice? Ljubomora i zavidnost su rodile zlu misao i želju da se nekako oslobode Jusufa – bilo da to bude ubistvom ili ostavljanjem na nekom pustom mjestu gdje ne bi imao mnogo mogućnosti da preživi. Prihvaćen je prijedlog najrazumnijeg među njima, mada mu je prijedlog bio nerazuman, da ga bace u bunar, jer bi ga u tom slučaju neka karavana u prolazu mogla pronaći i time bi mu mogućnost da ostane živ bila povećana, a njihova grižnja savjesti smanjena. Napravili su grešku. Veliku. Nisu znali da procijene istinsku Jusufovu vrijednost. U Mesneviji Mevlana Rumi kaže: Arif neki jednog starog sveštenika kršćanskog upita: „Gospodine, jesi li stariji ti ili brada tvoja?“ On odgovori: „Nije; ja sam prije nje rođen: Mnogo sam svijeta vidio bez brade svoje.“ Sufija reče: „Brada tvoja je pobijelila, ona se promijenila, Ali tvoja loša narav nije dobra postala. Brada tvoja je poslije tebe rođena, a ipak te je nadmašila: Ti si tako suh postao jer strast za poparom imaš. Ti imaš istu narav s kojom si i rođen: Ti nisi učinio nijedan korak naprijed. Ti si još uvijek kao mlaćenica kisela u mužaru: Uistinu, ti iz nje još nisi izdvojio masnoću nikakvu…“ Ako ovaj dio događaja usporedimo sa kretanjima u svijetu našeg duha onda bi Jusuf bio poput srca (kalb) a njegova polubraća poput ranije spomenutih vanjskih čula (havas-i hamse) i unutarnjih sila (kuva sitte), koji nastoje da srce ubiju služeći se oružjem koje se zove strast (heva). Strast je izvor smrti za srce. Ona je ubitačni otrov za njega. Vanjska čula i unutarnje sile mogu nastojati i da srce bace u zemlju ljudske prirode (bešerijjet). Ukoliko bi srce pri tome stradalo duh (ruh) bi, koji je ovdje poput Jakuba, svu svoju pažnju usmjerio ka vanjskim čulima i unutarnjim silama da bi zadovoljio njihove prohtjeve i želje. Tako bi strasti, nakon smrti srca bilo dobro, jer bi uživala u svom životinjskom (hajvani) i strastvenom (nefsani) ambijentu. O ovome treba posebno voditi računa jer je istinski život život srca, a srce je poput Bjetullaha, poput „mjesta“ koje Rabb zaposijeda. Evo i nekih mudrih riječi o tome od mudrih ljudi izrečenih: Šejh Ebu Abdullah Muhammed b. El-Fadl veli: „Treba se čuditi onome ko savlada doline, pustare i divljine kako bi stigao do Njegove Kuće i Njegovog Harema, jer su tu tragovi Njegovih pejgambera, a ne može da savlada svoj nefs i svoju strast kako bi stigao do svog srca jer su u njemu tragovi Njegovog Gospodara, a zikrullah je put kojim se dolazi tamo.“ Šejh Ebu Abdullah Muhammed b. Ali et-Tirmizi, radijellahu anh, kaže: „Zikrullah zalijeva srce i omekšava ga. Kada srce ostane bez zikra pogodi ga vrelina nefsa i vatra prohtjeva pa ono otvrdne i postane suho a organi se suzdrže od čina pokornosti Rabbu (ita'at). Ako se takvo stanje produži srce se slomi. To je poput stabla koje se osuši i više nije ni za šta osim da bude posječeno i postane gorivo za vatru, da nas Allah sačuva.“ Jakub, alejhisselam, je brinuo za Jusuf-pejgambera, a ti brini o svom srcu! Zavidnost zavidnika je opasna bolest! Rađa pakost, zlu misao, laž i prevaru, neposlušnost ocu, pokušaj ubistva… Vlastitog brata. To je zavidnost. 11. “O oče naš,” – rekoše oni – “zašto sumnjaš u naša osjećanja prema Jusufu. Mi mu zaista želimo dobro. 12. Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati.” 13. “Biće mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili” – reče Jakub. 14. “Kako će ga vuk pojesti, a nas ovoliko!” – rekoše oni -, “mi bismo tada zaista bili izgubljeni.” 15. I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: “Ti ćeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te neće prepoznati.” Ibn Kesir ovako opisuje taj momenat rastanka oca i sina: „Na polasku Ja'kub prigrli Jusufa, poljubi ga i prouči mu dovu. Kada su izmakli očevom pogledu, braća su ga počeli grditi i udarati, a zatim su ga svezali konopcem. Ako bi se obratio nekom od njih, on bi ga udario i izgrdio. Kada ga baciše u bunar, on se uhvati rukama za ivicu bunara, ali ga oni izudaraše po rukama. Konopac presjekoše na polovini udaljenosti od vode, pa Jusuf pade i potonu u vodu. Pope se poslije na jednu stijenu u vodi i tu ostade…” Neki izvori tvrde da je Jakub-pejgamber usnio kako stoji na vrhu nekog brežuljka i gleda malog Jusufa u pustinji kako ga napada jedanaest vukova. Jusuf je odjednom odatle nestao…” vele da je zato Jakub-pejgamber upozorio sinove da čuvaju Jusufa kako ga ne bi vuk pojeo. Ipak ga je njima prepustio jer – kada dođe odredba oči oslijepe. Uzvišeni nije ostavio malog Jusufa samog u bunaru nevolje. Obradovao ga je Svojom zaštitom i nagovještajem sretnog završetka nevolja koje ga čekaju. “Dragi Allah je htio da ga baci u ovo stanje straha, ali – i da uvijek ima obilnu nadu u sebi. Njegova su starija braća jača, urotili su se protiv njega – sve dok, jednoga dana, ne stanu pred Jusufa da bi ih on ukorio za ono što su činili! On je sada slabiji, mlađi, manji; on je danas nadvladan njihovom urotom i pakošću, a sutra će ih pitati za ono što sada čine! Ostaviše ga usamljena u tome bunaru misleći da su završili s njim! Hejhate, hejhate – Daleko je, daleko je to što su oni smislili. Allah je iznad njihova plana. I kad ga oni odvedoše i složiše se da ga na kakva bunara dno bace, Mi mu objavismo: “O njihovom djelu ovom doista ćeš ih izvijestiti, oni te tad neće ni prepoznati!” I kada su se okrenuli od njega, zaista ih je Jusuf promatrao kao što kadija promatra optuženike! Pred njim je bila rasprostrta budućnost; shvatao je da je on dobitnik, a da su oni gubitnici!” Ti čuvaj svoje srce i ne dozvoli da ga vuk nečije zavidnosti pojede! Kako bi to uspio budi vezan za pouzdani izvor sigurnosti, za sigurni oslonac. Mevlana Rumi o tome kaže: Kao Jusufa, koga čudesne riječi određenja: “Razonodit ćemo se i zabaviti”, od zaštite očeve dvele su. To igra radosna nije; ne, to je igra smrtonosna, To je lukavstvo, narka i obmana majstorska. Ko god bi te od Prijatelja odvojiti želio, Ne slušaj ga, jer on gubitak donosi samo. I kad bi se dobitak stotinama puta uvećao, ne prihvataj ga: Zbog zlata se od derviša, koji je rizničar, ne odvajaj! 16. I uveče dođoše ocu svome plačući. 17. “O oče naš,” – rekoše – “bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo.” 18. I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. “U vašim dušama je ponikla zla misao” – reče on – i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” 19. I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. “Muštuluk!’ -viknu on – “evo jednog dječaka!” I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili. 20. I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode. Evo nekoliko zanimljivih predaja koje iznosi Ismail Hakki vezanih za navedenu situaciju: 1. „Prenosi se da je Jusuf, alejhisselam, kada je bačen u bunar, Allaha zikrio Njegovim lijepim imenima. Čuli su ga meleki pa su rekli: ‘Ja Rabbi, čujemo lijep glas iz bunara. Daj nam jedan sahat, (da mu se pridružimo).’ Allah ih upita: ‘Zar vi niste kazali: „Zar ćeš na njoj namjesnika postaviti onoga koji će po njoj smutnju sijati…?“ Dozvolio im je a oni su Jusufa okružili i pravili mu družtvo. Tako je i sa mu'minima kada se okupe da zikr čine Uzvišenog Allaha, meleki upitaju za dozvolu: „Bože naš, dozvoli nam da im se pridružimo.“, a Uzvišeni ih upita: ‘Zar vi niste kazali: „Zar ćeš na njoj namjesnika postaviti onoga koji će po njoj smutnju sijati…?“, a sada tražite dozvolu da im se pridružite i uživate i njihovom društvu.“ Iz toga trebaš znati da se melki mukarrebuni (Rabbu bliski) spuštaju iz počasti prema zikru. 2. Kažu da je neka žena (kufanskom kadiji) Šurejhu tužila svoga muža i pri tome zaplakala. Ša'bi mu reče: „O Ebu Umejje, smatram da je prema njoj učinjen zulum, zar ne vidiš da plače?“ Šurejh mu odgovori: „I braća Jusufova su došli plačući a učinili su zulum. Treba suditi isključivo onako kako Božiji Zakon zahtijeva da se sudi.“ U Mesneviji stoji: Nikad vuče stari, ne budi kao lisica podmukao Niti ibadet obavljaj s ciljem da postigneš gospodstvo; Zato u vatru jurni poput leptira: Ne zarađuj od ibadeta, zbog ljubavi igraj! Snage se odrekni, a dovu turobnu prihvati: O dervišu, turobnoj dovi milost prilazi. Turobna dova silno nesretnog i žednog je stvarna; Turobna, ali hladna dova neiskrena nitkovu odgovara. Plač braće Jusufove je varka, Jer srca njihova su zavisti i nemoći puna. 3. Prenosi se da su oni zaklali janje i košulju natopili njegovom krvlju, samo su zaboravili da je pocijepaju. Kada je Jakub-pejgamber čuo ono što su mu o Jusufu ispričali, snažno je vrisnuo i zatražio košulju. Uzeo ju je stavio preko glave i zaplakao. Po licu mu se razlila krv sa košulje. Rekao je: „Tako mi Allaha nikada do danas nisam vidio vuka milostivijeg od ovoga – pojeo mi je sina a nije pocijepao košulju na njemu. 4. kažu da su djeca presrela Pejgambera na putu prema Džamiji i rekla mu: =Budi i nama jahalica kao što si Hasanu i Husejnu!“ On reče: „Bilale idi u kuću i donesi nešto što nađeš, da se time otkupi od njih!“ Bilal mu donese osam oraha a on senjima otkupi, pa reče: „Moga brata Jusufa su prodali za jeftine pare, nekoliko groša, a mene su prodali za osam oraha.“ Čuveni mufessir Sujuti o činjenici da su Jusufa prodali za samo nekoliko groša kaže: “Znaj da njegova prodaja za samo nekoliko groša ima svoju svrhu i svoj razlog. Jednog dana je on pogledao u ogledalo i vidio svoju ljepotu, pa se zapitao: “Da sam rob na prodaju niko mi ne bi mogao odrediti cijenu!” Uzvišeni Allah ga je stavio na kušnju time što je uistinu i postao rob. Prepusti ga je njegovoj zavidnoj braći u ruke a oni su ga prodali za samo nekoliko, vele za sedam a po nekima dvadesetak, (uzmimo da je sedamnaest) groša. Božiji rob treba biti ponizan svome Gospodaru i ne oholiti se, ne uznositi se. Treba biti svjestan svoje malenkosti u svemu, kako bi postigao uspjeh. Alejhisselam kaže: Ko se oholi Allah ga unizi, a ko je ponizan Allah ga uzvisi. Božiji rob ne treba da sam sebi određuje cijenu, a ni drugome. Bog Dragi daje vrijednost Svom robu. Ko bude sam sebi davao vrijednost, bit će mu kao Jusufu, a.s.: I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša. Zati ti budi Jusuf a ne jedan od njegove braće. Svoje srce ukrasi ihsanom pa ćeš znati prepoznati i cijeniti jusfovske kvalitete! Mevlana te podučava: Nefs koji je ostao u vučijoj osobini, Zar lice Jusufovo može vidjeti? Reci! Muzika Davudova do stijene i planine doprla je, Ali uši onih, srca kamenih, nisu čuli je. Neka pamet i pravda budu blagoslovljeni! – A najbolje Allah poznaje put pravi.

• 

• 

• 

• 

Ako si od onih koji nemaju petlju, onda se naprosto predaš kad god te život cimne. Ako si takav, cijelog života ćeš igrati na sigurno, radit ćeš sve ispravno, čuvajući se za nešto što se nikada neće dogodito. Umrijećeš kao dosadan starac. Imaćeš mnogo prijatelja koji će te uvijek voljeti baš zato što si oduvijek bio dobar čovjek koji je uvijek puno radio. Proveo si život radeći sigurno i radeći ispravno. Istina je, međutim, da si dozvolio životu da te pokori. Duboko u sebi, užasavao si se rizika. Želio si da pobijediš, ali strah od poraza bio je jači od uzbuđenja kojeg donosi pobjeda. Duboko u duši, ti i samo ti zanćeš da nikada nisi pokušao. Jer, izabrao si da igraš na sigurno.

Robert Kiosaki

Brate, sestro dobro slušaj
Šta ti veli moja duša
Budi dio mreže mladih
U kojoj su svi muslimani
Ne srdi se, ne ljuti se
Lijepe riječi govori sve
Osmijeh svome bratu udijeli
Jer ti je to sadaka za život cijeli
Dobra djela čini samo
A loša ostavi po strani
Gospodar će tvoje djelo
Vrednovati prema namjeri
Namaz klanjaj, obavljaj
Ništa ne izostavljaj
Zikr čini Rabbu svom
Zaposli jezik svoj
Dovu čini srcem svim
Allah će ti dati ljepši čin
Ne čini zulum bratu svom
Budi podrška jednom
Ne čini mu nepravdu
Jer musliman je brat muslimanu
Budi vjernik jak
Allah će ti bereket dat’
Vjera ti je iskren savjet
Steći ćeš njome rahmet
Oženi se brate moj
Daj hanumi život svoj
Živi život po islamu
Steći ćeš nagradu beskrajnu
Udaj se sestro mila
Zdrava mi i živa bila
Valja ti kuću poradit
A bome i Džennet zaradit
Ljepote druženja doživjet ćeš
Dragi brate, sestro mila
Samo ako budeš sabura imala
I u vjeri ne pretjerivala
Budi dio mreže mladih
Jer to je zajednica koja se nikad ne kvari.

Autor

Mediha Kujraković

Šezdesetih i sedamdesetih godina „Adidas” je suvereno dominirao tržištem sportskih artikala. Nijedan iole značajan konkurent nije bio ni na vidiku. U to vrijeme, nekolicina mladih Ijudi odlučila je utemeljiti novu kompaniju. Imali su viziju da budu ne samo ravnopravni nego i veći od samog „Adidasa”. Na samom početku, naišli su na strašan otpor unutar vlastitih familija i nedovoljno podrške od Ijudi koje su do tada smatrali svojim iskrenim prijateljima.

Jednog dana sjedili su utučeni, preispitujući svoju odluku, sve dok jedan od njih nije rekao: „Bez obzira na to sta drugi mislili igovorili, hajdemo to jednostavno uraditi (engl. JUSTDOIT).” Ostali su ga podržali. Shvatili su da ne treba previše da slusaju šta drugi misle. Jednostavno treba da urade ono što su naumili. Te tri male reči „Just do It” do te mere su ih inspirisale da su ih otisnuli na bijele majice, koje su počeli stalno nositi na poslu. Uskoro su se pridružili i ostali, i „Just do It” postao je jedan od najpoznatijih i najvrednijih slogana ikada stvorenih na ovom svijetu.Siguran sam da pretpostavljate o kojoj firmi je riječ . U rekordnom roku „Nike” je postao najveći svjetski prodavač sportske opreme.I danas svi zaposleni u centrali firme „Nike” nose majice s natpisom JUSTDOIT!