Treći ders
Jusuf se odupire zovu zamamne žene
Prije nego što nastavimo pratiti kur’ansko kazivanje o Jusufovom boravku u Misiru, da se nakratko, osvrnemo iza njega i vidimo šta je bilo sa Jakubom, alejhisselam nakon Jusufovog odlaska. O tome nam zanimljivo kazuje mufessir Sujuti:
“Jakub, alejhisselam, je stalno mislio na ljepotu Jusufovu, i duhovnu i tjelesnu, pa ga je dan-noć spominjao. Ni jedno drugo dijete, osim Jusufa, nije spominjao. Želio je da u sjećanje prizove sliku njegovog lijepog lika, kao što bi ga očima gledao, ali nije mogao. Govorio je: „Jusufova ljepota, duhovna i tjelesna, i njegov cjelokupni lik, su bili radost oku mome, pa gdje su sada sve te slike?“ U najdubljem dijelu sebe (sirr) čuo je riječi: „O Jakube, još ima mnogo onakvih kakav je Jusuf i njemu sličnih, ali ti je njegova slika ipak nejasna. Zašto sebi za Miljenika ne uzmeš Onoga kojemu nema ni jednakog ni sličnog, koji nema ni djeteta ni pomagača, koji nema sudruga i kojemu ništa slično nije? On sve čuje i vidi.“ Na to Jakub, alejhisselam, reče: „Allahu moj, koji su prepoznatljivi znaci onih koji su Tebe uzeli za Miljenika, a koji su znaci onih koji su Ti neprijatelji?“ Čuo je riječi: „O Jakube, onaj koji željno očekuje i priželjkuje namaz, taj je Mene uzeo sebi za Miljenika, a onaj ko izostavlja namaz jer mu ljenost ne dozvoljava da na njega ustane, taj je Meni neprijatelj.“
O onome koji izostavlja namaze Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Nazivajte selam jevrejima i kršćanima, a nemojte nazivati selam jevrejima moga Ummeta!“ Upitali su ga: „O Allahov Poslaniče, ko su jevreji tvog Ummeta?“ On je rekao: „To je onaj koji izostavlja namaz.“
Eto, ovaj primjer Jakubove, alejhisselam, unutrašnje borbe sa samim sobom upućuje nas da je u takvim stanjima najbolje pribjeći upravo receptu koji je sam Jakub-pejgamber izrekao: Lijepi sabur! Baš o tom lijepom saburu mufessir Tustari kaže:
“To je sabur uz zadovoljstvo.” “Koji su mu znaci?”, upitaše, a on odgovori: “Da se čovjek, dok saburi, ne žalosti i ne tuguje.” Upitali su: “Na koji način se može dosegnuti ljepota sabura (lijep sabur)?” On odgovori: “Da spoznaš kako je Uzvišeni Allah uz tebe i da uživaš u miru Njegove zaštite, jer sabur je poput čaše kojoj je na vrhu sabur, a ispod med.” Onda je dodao: “Čudim se onima koji nisu saburli, kako ne mogu da osabure na nekom halu, a Gospodar Moći kaže: ‘Uistinu je Allah uz strpljive. ’”
Da navedemo još jedno kazivanje koje bilježi Sujuti. On veli:
„Kada su Jusufa, alejhisselam, doveli u Misir i predali telalu da objavi njegovu prodaju, ljudi su se okupili oko njega. Telal ih je pozvao: “Dajte svoju ponudu!” Ljudi su bili zbunjeni njegovom ljepotom i pitali su se odakle on tu. Svak je nastojao da ga kupi tako da su počeli za njega davati sve veću i veću ponudu. Jedan je uzviknuo: “Kupujem ga za njegovu težinu srebra!” Drugi je ponudio: “Kupujem ga za njegovu težinu zlata!” Treći je kazao: “Dajem za njega onoliko svile koliko je težak!” Jedan je čak ponudio: “Dajem za njega njegovu težinu dragulja!” Malik b. Zagran, vođa karavane koji ga je prodavao, reče: “Prodajem ga samo onome ko za njega dadne po njegovu težinu svega toga!” Zulejha tada ponudi: “Ja ga kupujem za po njegovu težinu svega toga, i još za njega dajem i svoj duh (ruh) i svoju dušu (nefs)!” Malik onda reče: “Pogledajte kakvu je darežljivost i plemenitost pokazala ova žena, a još tvrde da žene imaju manjkav razum i vjeru! Na meni je sada da pokažem muškost i velikodušnost. Uzet ću od nje samo jednu njegovu težinu bilo čega ponuđenog. Ne želim biti ništa manje plemenit i velikodušan od nje.”
Kako bi iz ovog kazivanja izdvojio pouku Sujuti nastavlja:
“Znaj da je Allah stvorio džennete (džinan) tako lijepim da ih niko nije u stanju opisati. U njima je pripremio raznovrsne blagodati i plodove. Sve je uredio tako savršeno da je to slika kakvu oko nikad vidjelo nije, za kakvu uho nikad čulo nije, i kakvu niko nije u stanju ni zamisliti. U njima je odredio da posluga budu mladići (gilman) i djevojke (hur). Džennetske dvorce je ukrasio i ispunio divanima. Kroz džennete je proveo rijeke vode, mlijeka, vina i meda: …u njemu su rijeke od vode neustajale; i rijeke od mlijeka nepromjenjena ukusa; i rijeke od vina, prijatna onima koji piju; i rijeke od meda procjeđenog; i gdje ima voća svakovrsnog i oprosta od Gospodara njihova…
Onda je Allah objavio prodaju dženneta. Pozvao je Svoje robove da se nadmeću u ponuđenoj cijeni. Svak nudi cijenu spram svojih mogućnosti. Neko nudi namaz, ali nema zekata. Neko nudi namaz, ali nema hadždža.
Uzvišeni je, preko Svojih pejgambera, upoznao ljude sa vrijednošću Dženneta. Naš Pejgamber je kazao: Islam se temelji na peterome…
Onda dolaze oni koji su dobro upoznali Uzvišenog (‘arifin), koji su Ga zavoljeli (‘ašikin) i koji su izgradili iskren odnos prema Njemu (sadikin), pa pri kupovini daju veću ponudu, podižu cijenu, jer klanjaju nafile tajno, a obavezne namaze javno; daju sadaku tajno a zekat javno; žrtvuju svoje ruhove i nefsove na Allahovom putu tajno, a idu u borbu javno; obavljaju umru tajno a hadždž javno…
Uzvišeni Allah rekne: “O robovi Moji, Malik b. Zagran je prodavao Jusufa a ja, Vladar (Malik) svih vladara, prodajem Džennet. Malik b. Zagran je odbio da od Zulejhe primi dodatnu cijenu, iako mu je trebala, nego je Jusufa prodao po početnoj cijeni, jedna njegova težina. Meni, Vladaru svih vladara, nije potrebno ništa od
onih brojnih ibadeta Mojih robova. Ja
sam Stvoritelj darežljivosti i
velikodušnosti, pa neću učiniti djelo manje od onoga kojeg je učinio Malik b. Zagran, nego veće. Prodat ću im Džennet po početnoj cijeni. Onako kako sam Džennet stvorio između dva harfa K i N (Kun – Budi!) tako ću i Džennet prodati za dvije kelime (ovdje u značenju: rečenice). Ko bude izgovarao La ilahe illallah, Muhammedun resulullah!, ući će u Džennet.”
Također, kao da je kazao: “Robovi Moji, Ja sam Jusufa učinio ministrom robnih rezervi Misira sebebom sedamnaest groša (I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša …); učinio sam da Aiša, radijellahu anha, ostane dio Porodice Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, (Ehli Bejt) sebebom sedamnaest ajeta iz Kur’ana (iz sure Nur); pa ako sam tebe, o griješniče, učinio podobnim za Džennet na osnovu sedamnaest rekata namaza onda, u pogledu Moje dobrote i plemenitosti, neće uopće biti neobične Moje riječi: Uđite u Džennet, vi i žene vaše, radosni!
Da se sada, nakon ovog dužeg uvoda u današnji ders, vratimo nastavku sure Jusuf:
21. I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: “Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!” I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova – a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.
Osvrćući se na ovaj momenat Jusufovog života Muhammed el-Gazali veli:
“I tako je sin vjerovjesnika dospio u kraljevsku palaču da u njoj bude posluga – i da se susretne sa novom vrstom iskušenja, koje mu se ovdje dogodilo!
Jusuf je od rane mladosti posjedovao lijepu spoznaju o svome Stvoritelju; Allaha je uvijek imao na umu, i to je bila jedinstvena svijest, jedinstven takvaluk o Bogu, dželle šanuhu. Sada se pred njim otvorio jedan poseban put. (…)
Jusuf je imao poštovanje prema kući koja mu je postala sklonište, koja ga je sačuvala od strahota. Vlasnik te kuće uživao je posebno poštovanje kod Jusufa; to nije bio nijedan od onih faraona koji su se uzoholili na zemlji, nego je to bio jedan dobroćudan čovjek lijepog ahlaka i visokog ugleda.
Jusuf ga je zavolio, a on je poštivao njegova prava. U to vrijeme Jusuf nije zaboravio na svoje izuzetno porijeklo niti na vjeru koju je naslijedio od svojih predaka; ta njegovi preci su pozivali Allahu nikada ne napustivši ibadet samo Allahu, dž.š., i činili su dobra djela, a ostavljali svaki vid širka.”
22. I kad on stasa , Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.
23. I poče da ga na grijeh navodi ona u čijoj je kući bio, pa zaključa sva vrata i reče: “Hodi!” -“Sačuvaj Bože!” – uzviknu on -, “vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.”
Pošto se u ajetu spominje pojam gospodar, kako ne bi nastala dilema na kojeg gospodara je ovdje Jusuf, alejhisselam, mislio, Ibn Kesir nudi pojašnjenje da su ljudi tada svoga pretpostavljenog nazivali “gospodarem”, pa bi značenje bilo – „tvoj muž, a moj gospodar, učinio mi je boravak (tj. stan) ugodnim i prema meni se dobro ponio, pa neću na to uzvratiti čineći blud sa njegovom ženom”.
Dozvolit ćemo da Gazali nastavi sa svojim komentarom ove situacije:
„Ova ga je kuća primila kao svoga sina, ali “posinjavanje” nije spriječilo prirodne veze, jer dok je Aziz, taj vladar u Misiru, zavolio Jusufa zbog njegovih plemićkih vrlina, na drugoj strani, njegova žena gajila je prema Jusufu sasvim drugačije naklonosti!
A Jusuf je bio čovjek neviđene ljepote; njemu je dato pola od sve ljepote svijeta!
Ova zla žena zagledala se u čovjeka koji je živio u njezinoj blizini i pod njezinom zaštitom i vlašću, i – počela je žuditi za njim, dok je Jusuf bio iznad ovog uznemirujućeg stanja, jer je iman izglačao njegovu prirodu, očistio njegovu dušu i ojačao njegovu duhovnu vezu sa Allahom, dž.š., tako da nije bilo za očekivati da on ukalja svoje tijelo!
I kada mu je ova žena otkrila svoje ukrase, Jusufov jekin prožeo je njegove damare, on se prisjetio časti koja ga je povezivala sa njegovim precima, i prisjetio se onoga što je predstavljalo harem (zabranu) njegova domaćina koji mu je dao sklonište i koji ga je ugostio. Kako da povrijedi njegovu čast?!”
Kao pouku iz ovakvog Jusufovog, alejhisselam, razmišljanja Gazali napominje:
“Obaveza je i čovjeku običnog imana da se spasi iz ovakve situacije. U jednom se hadisu navodi da će takav čovjek biti jedan od one sedmerice koji će biti pod Allahovim, dželle šanuhu, hladom na Dan kada drugog hlada neće biti, “čovjek koga pozove žena izuzetnog porijekla i ljepote, a on odgovori: Ja se bojim Allaha…”
Šta je dalje bilo:
24. I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.
Među različitim mišljenjima o tome da bi i on nju poželio jedno od njih, koje navodi Ibn Kesir,se čini najprihvatljivijim a to je: “pa želio bi je, da nije vidio znak svog Gospodara”, tj. nije je želio.“
U nastavku komentara Ibn Kesir veli:
„Što se, pak, tiče “jasnog znaka” koji je vidio, prisutna su, također, različita mišljenja. Ispravno je to uzeti općenito, kao što je i Allah Uzvišeni to ostavio općenitim, bez svođenja na jedan određeni znak ili dokaz. To je, ustvari, znak kojim je Allah Uzvišeni odvratio Jusufa da učini ružno i pokuđeno djelo.
Autor skraćene verzije Ibn Kesirovog tefsira Muhammed Jusuf er-Rifa'i, u podtekstvu vezanom za ovo Ibn Kesirovo tumačenje iznosi svoj stav pa kaže:
„Što se tiče “jasnog znaka”, koga je Jusuf vidio, navode se različita mišljenja… Neki kažu da mu se ukazala slika njegovog oca Jakuba, kako grize prst u ustima; drugi kažu da mu se, kad se približio vratima, ukazao lik upravnika Egipta; treći, opet, kažu da je pogledao u plafon na kome je pisalo: “Ne približavajte se bludu, jer to je razvrat i ružan put !” Neki kažu da je vidio druge znakove i slično.
Ono što ja mislim, a Allah najbolje zna, pa ako sam u pravu – to je od Allaha, a ako griješim – to je od mene, pa se kajem Allahu, a to je “jasni dokaz” u 22. ajetu ove sure, koji glasi: “I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo: ta Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” Tj. pošto je Jusuf postao punoljetan, Allah mu je dao mudrost i znanje, tj. poslanstvo. A to se desilo prije nego ga je upravnikova žena pokušala zavesti, što se jasno vidi iz konteksta ajeta u kome se navodi počast koju mu je Allah ukazao poslanstvom… a prije ajeta u kome se navodi pokušaj zavođenja. Kada ga je, dakle, pokušala zavesti, bio je vjerovjesnik; Allah mu je dao spoznaju o vjerovjesništvu i stepen ihsana, tj. da iskazuje odanost Allahu kao da Ga očima vidi, pa ako on Njega ne vidi, Allah njega sigurno vidi. Jasni znak je, dakle, njegova spoznaja da je vjerovjesnik, da je potomak vjerovjesnika i da ga Allah vidi u svim situacijama, što je iskazano na kraju ajeta: “tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” Zato joj je odmah i bez kolebanja odgovorio: “Sačuvaj Bože!” Njegovo uvjerenje u stepenu ihsana nije dalo prostora da je poželi. Pa gdje, kada i kako bi se mogla onda desiti ta njegova želja…!? Jer on je bio smiren; uvjeren da ga Allah vidi i zna njegove tajne i tihe šapate. “I on reče: Sačuvaj Bože! …i potrča prema vratima, bježeći od nje, ali ga ona sustiže i uhvati za košulju s leđa, dok ih ne iznenadi dolazak njenog muža… Pa gdje je tu onda želja i šejtansko došaptavanje ružnog, uz tako uzvišen stepen koji mogu imati samo vjerovjesnici i njima slični? Tako, da nije vidio “jasni znak” od svoga Gospodara, on bi je poželio, ali on je vidio jasni znak, pa je nije poželio. Pošto je, dakle, bio jasan znak, otpala je želja. Allah Uzvišeni najbolje zna. On je najbolji upućivač na ono što je ispravno.
U prilog mišljenjima na ovu temu Sujuti nudi i svoja. Među njima izdvajamo ovo:
“Ovaj ajet sadrži tzv. stilsku formu takdima i te'hira, tj. ono što očekujemo da u rečenici bude naprijed je došlo na kraju, a ono što očekujemo da bude na kraju došlo je naprijed, u smislu: da nije od Gospodara svoga opomenu vidio i on bi nju poželio… Ovakvih primjera ima mnogo u Kur'anu. (…)”
U nastavku Sujuti navodi slikovit primjer:
“Kada neko, u vrijeme zrenja voća, odabrene neku voćku, zamiriše mu njen plod, on zaištahi za njim, ali ga ne može dohvatiti rukom, on tada poseže za kamenom koji baca kako bi plod otpao. Ako je plod čvrst on ne otpadne s voćke, iako se voćka, pod udarom kamena, zatrese. Tako je bilo i sa slučajem Zulejhe i Jusufa. I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio… Zulejha je zaištahila da ubere plod ljepote pejgamberluka sa stabla Jusufove muškosti pa se na njeg bacila kamenom požude (šehvet) i strastvene želje (ragbet): I ona je bila poželjela njega. Plod Jusufove ljepote je bio čvrste patlice, učvršćen potpunom zaštićenošću od grijeha (kemalu ‘l-ismeti) i nepokolebljivom snagom na stablu muškosti, tako da ni jedan plod nije otpao. Međutim stablo muškosti se ipak zanjihalo: a da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao i on bi nju poželio…
Kada je Zulejha htjela pružiti svoju ruku prema njemu, prije nego je kazala da ga želi, uzela je veo i bacila ga preko glave svog kipa, prekrivši mu njime cijelu glavu. Onda je pozvala Jusufa na grijeh. On je upita: „Zašto si prebacila veo preko glave svog kipa?“ Ona odgovori. „On je moje božanstvo i ja ga se stidim.“ Jusuf joj reče: „Ti se stidiš svog božanstva koje je slijepo, gluho i nijemo, pa je preče da se ja stidim svog Boga koji sve čuje, sve vidi i sve zna!“
Tustari to ovako tumači: “Duša njegove ljudske prirode bi poželjela da joj se odazova a duša Upute i pejgamberske zaštićenosti od grijeha je poželjela da pobjegne od nje i da joj se suprotstavi. To, dalje, znači da ga je njegov Rabb zaštito od grijeha, a da nije bilo Rabbove zaštite on bi je poželio popustivši zovu (strasnog) nefsa. Zaštitilo ga je upozorenje od strane Uzvišenog Rabba koje je vidio, a to je – došao mu je Džibril, alejhisselam, u liku Jakuba, alejhisselam, koji grize svoj prst. On se tada okrenuo prema vratima učeći istigfare, moleći Rabba za oprost…”
25. I njih dvoje prema vratima potrčaše – a ona razdera straga košulju njegovu – i muža njezina kraj vrata zatekoše. “Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio da ženi tvojoj zlo učini” – reče ona – “ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?”
26. “Ona je pokušala da mene na grijeh navede” – reče Jusuf. – “Ako je košulja njegova s prijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu,” – primjeti jedan rođak njezin -,
27. “a ako je košulja njegova straga raderana, onda ona laže, a on govori isitnu.”
Gazali iz našeg veremena zapaža da „tu nije bilo video ili audio uređaja da registriraju glas ili lik pa da se na osnovu toga presudi u ovoj situaciji nego su preostali jedino racionalni dokazi u tom kontekstu. Razjarena žena nasrnula je na mladića koji bježi i sa njegove zadnje strane rastrgala mu košulju; sad je taj mladić osumnjičen, i ovako kaže sudija: I poče svjedočiti iz porodice njezine jedan svjedok: Ako je košulja njegova sprijeda rastrgana, istinu ona zbori, a on lažac je pravi! A ako je košulja njegova straga rastrgana, tad ona laže a on zbori istinu!”
Još se jedna dilema otvara, pitanje ko je bio spomenuti svjedok. Veliki broj autoriteta navodi da je riječ o djetetu iz te kuće. Tako „Ibn Džerir navodi o tome merfu’ hadis od Ibn Abbasa, u kome Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Progovorila su četiri novorođenčeta…”, među kojima je spomenuo i Jusufovog svjedoka.
28. I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: “To je jedno od vaših lukavstava, vaša lukavstva su zaista velika!
29. Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti traži oproštenje za grijeh svoj, jer si zaista htjela da zgriješiš!”
Dodaci ovoj temi
1. Prenosi se od Ibn Abbasa, radijellahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem., je rekao: – U toku mog israâ naišao sam na ugodan miris, pa sam rekao: – Kakav je ovo miris? Rekoše mi: – To je frizerka faraonove kćerke i njena djeca. Njoj je ispao češalj iz ruke, pa je rekla: U ime Allaha! – Moga oca? – upitala je faraonova kćerka. – Moj Gospodar je i tvoj i Gospodar tvoga oca – rekla je ona. – Zar ti imaš gospodara mimo moga oca? – upitala je faraonova kćerka. – Da – rekla je ona. Faraon ju je pozvao i pitao: – Zar ti imaš gospodara osim mene? – Da. Moj i tvoj Gospodar je Allah – rekla je ona. On je potom naredio da donesu veliki bakreni kazan i da ga užare, a zatim da ih jedno po jedno bacaju u kazan. Kada je red došao na njeno dojenče, ono je reklo: – Izdrži, majko, i nemoj se pokolebati, jer ti si u pravu. Potom je Alejhisselam rekao: – Četvoro novorođenčadi je progovorilo: ovo, Jusufov, alejhisselam, svjedok, Džurejdžov drug i Isa, sin Merjemin.”
2. U kazivanju vezanom za pobožnjaka Džurejdža, nalazi se mudrost vezana za dobročinstvo prema roditeljima i požurivanje u pokornosti prema njima. Njegova majka ga je pozvala dok je klanjao, pa je rekao: ” Gospodaru moj, moja majka i moj namaz.” Izabrao je svoj namaz. Pozvala ga je po drugi put, pa joj nije odgovorio, nego je nastavio sa svojim namazom. Pozvala ga je po treći put, pa joj nije odgovorio, te je ona dovu za njega učinila, da ga Allah ne usmrti dok ne vidi lica prostitutki. Jedna prostitutka je učinila zinaluk sa pastirom, pa je ostala trudna. Pošto se pribojavao razotkrivanja njenog stanja, rekao joj je pastir:” Ako te budu pitali, ko je otac novorođenčeta, ti reci:” Džurejdž El-`Abid.” Tako je i rekla. Nasrnuli su ljudi da sruše Džurejdžovu isposničku ćeliju. Sudija je tražio da se dovede na trg. Dok je bio u putu, sjetio se majčine dove, pa se nasmješio. Kada je stigao do mjesta gdje će se izvršiti kazna, zamolio je da se pričeka dok klanja dva rekata, a zatim, je potražio dječaka i prišapnuo mu na uho: ” Ko je tvoj otac?” Odgovorio je: ”Moj otac je taj i taj.“ Ljudi su uzvikivali: ”La ilahe llallah“ i “Allahu ekber“, pa su rekli: ” Nanovo ćemo izgraditi tvoju isposničku ćeliju od srebra i zlata.” Rekao je: ”Ne. Izgradite je nanovo onako kako je bila, od zemlje i blata. Vjerovjesnik, sallallahu `alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježi El-Buhari, kaže:
“Da je Džurejdž bio učen, znao bi da je njegov odgovor majci preči od ibadeta njegovom Gospodaru.” Zato pravnici smatraju da ako je čovjek u nafili-namazu i pozove ga jedno od roditelja prekinut će svoj namaz i odgovoriti mu.
Dr. Sead Seljubac
Mreža mladih Medžlisa IZ-e Gradačac 