Jusufova braća ga bacaju u bunar, a karavana odvodi u Egipat Narednih četrnaest ajeta ove časne sure, ovog najljepšeg kur'anskog kazivanja, obuhvata period Jusufovog, alejhisselam, života od pakosnog čina njegove polubraće kada ga bacaju u bunar pa do njegove prodaje, u svojstvu roba, na nekoj od egipatskih pijaca robljem. Prva četiri ajeta ovog odlomka u suri sadrže nekoliko pitanja na kojima se vrijedi zadržati: 7. U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju. 8. Kada oni rekoše: “Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi. 9. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite, – otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti”, – 10. jedan od njih reče: “Ako baš hoćete nešto da učinite, onda Jusufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzet će ga kakva karavana.” Sve je u Rabbovim rukama – Jusuf, alejhisselam, a ni njegov otac Jakub, alejhisselam, nisu Jusufv san prepričali nikome.
Međutim, to ih nije moglo poštediti kušnji proz koje su, Rabbovom odredbom, morali proći, a Rabbova odredba ih nije oslobodila obaveze da postupe po pravilu ponašanja vezanom za snove. Život Jusufa, alejhisselam, i odnos njegove braće prema njemu je izuzetno inspirativan i nudi iz sebe veliki broj ajeta (znamenja , znakova , poučnih znakova , znakova (Božije moći imudrosti) , pouka , poruka . Sāilūni, oni koji pitaju , tragaju za Istinom, raspituju se, koji bi da se obavijeste, imaju prioritet na odgovore koji se nude u ovoj suri, ali je to, istovremeno, i opći princip – ako želiš doći do odgovora, pitaj! Bilo da prihvatimo stav da je sura Jusuf objavljena kao odgovor na upit jevreja o životu Jusufovu, ili na traženje ashaba da im Pejgamber nešto kazuje, i jedni i drugi su u ulozi sāilūna. Djeca su sklona da prate odnos roditelja prema svakom od njih pojedinačno (ako ih ima više od jednog) i može se dogoditi da, iz ljubomore i zamućene vizije realnosti, ponekad vide razlog za zavidnost i ondje gdje ga nema. U konkretnom slučaju je neprimjereno tvrditi da je Jakub, alejhisselam, da povoda vlastitoj djeci da budu ljubomorna – on je Božiji poslanik, a oni nisu skloni takvim postupcima. Jusuf je bio ljepotan. Bog Dragi mu je darovao do tada neviđenu ljepotu. Još kao dijete je zračio takvom ljepotom koja je izazivala kod nekih u okruženju zavidnost i želju da bude ili uništena ili udaljena. Bio je toliko lijep da se za njega može reći ono što u Bosni vele: „Sam se voli.“ Tako je bio drag i mio. Sve su to bili razlozi za zavidnost i ljubomoru kod njegove polubraće, i pomisao da njihov otac, sačuvaj Bože, čini nepravdu prema njima darujući svu svoju pažnju i ljubav malom Jusufu i njegovom bratu Benjaminu. Takva pomisao se u njihovom umu mogla pojaviti i zbog Jakubove posebne brige o Jusufu, nakon što je razumio poruku Jusufova sna iz kojeg je čitao da je upravo on naredna karika u lancu poslanika od Ibrahima, preko Ishaka i njega Jakuba, dalje šprema budućnosti. Allah najbolje zna. Osim toga Jusufova polubraća su se poslužila i logikom brojnosti i postavila pitanje, sebi i drugima, kako dvojica mogu biti vrjednija od deveterice? Ljubomora i zavidnost su rodile zlu misao i želju da se nekako oslobode Jusufa – bilo da to bude ubistvom ili ostavljanjem na nekom pustom mjestu gdje ne bi imao mnogo mogućnosti da preživi. Prihvaćen je prijedlog najrazumnijeg među njima, mada mu je prijedlog bio nerazuman, da ga bace u bunar, jer bi ga u tom slučaju neka karavana u prolazu mogla pronaći i time bi mu mogućnost da ostane živ bila povećana, a njihova grižnja savjesti smanjena. Napravili su grešku. Veliku. Nisu znali da procijene istinsku Jusufovu vrijednost. U Mesneviji Mevlana Rumi kaže: Arif neki jednog starog sveštenika kršćanskog upita: „Gospodine, jesi li stariji ti ili brada tvoja?“ On odgovori: „Nije; ja sam prije nje rođen: Mnogo sam svijeta vidio bez brade svoje.“ Sufija reče: „Brada tvoja je pobijelila, ona se promijenila, Ali tvoja loša narav nije dobra postala. Brada tvoja je poslije tebe rođena, a ipak te je nadmašila: Ti si tako suh postao jer strast za poparom imaš. Ti imaš istu narav s kojom si i rođen: Ti nisi učinio nijedan korak naprijed. Ti si još uvijek kao mlaćenica kisela u mužaru: Uistinu, ti iz nje još nisi izdvojio masnoću nikakvu…“ Ako ovaj dio događaja usporedimo sa kretanjima u svijetu našeg duha onda bi Jusuf bio poput srca (kalb) a njegova polubraća poput ranije spomenutih vanjskih čula (havas-i hamse) i unutarnjih sila (kuva sitte), koji nastoje da srce ubiju služeći se oružjem koje se zove strast (heva). Strast je izvor smrti za srce. Ona je ubitačni otrov za njega. Vanjska čula i unutarnje sile mogu nastojati i da srce bace u zemlju ljudske prirode (bešerijjet). Ukoliko bi srce pri tome stradalo duh (ruh) bi, koji je ovdje poput Jakuba, svu svoju pažnju usmjerio ka vanjskim čulima i unutarnjim silama da bi zadovoljio njihove prohtjeve i želje. Tako bi strasti, nakon smrti srca bilo dobro, jer bi uživala u svom životinjskom (hajvani) i strastvenom (nefsani) ambijentu. O ovome treba posebno voditi računa jer je istinski život život srca, a srce je poput Bjetullaha, poput „mjesta“ koje Rabb zaposijeda. Evo i nekih mudrih riječi o tome od mudrih ljudi izrečenih: Šejh Ebu Abdullah Muhammed b. El-Fadl veli: „Treba se čuditi onome ko savlada doline, pustare i divljine kako bi stigao do Njegove Kuće i Njegovog Harema, jer su tu tragovi Njegovih pejgambera, a ne može da savlada svoj nefs i svoju strast kako bi stigao do svog srca jer su u njemu tragovi Njegovog Gospodara, a zikrullah je put kojim se dolazi tamo.“ Šejh Ebu Abdullah Muhammed b. Ali et-Tirmizi, radijellahu anh, kaže: „Zikrullah zalijeva srce i omekšava ga. Kada srce ostane bez zikra pogodi ga vrelina nefsa i vatra prohtjeva pa ono otvrdne i postane suho a organi se suzdrže od čina pokornosti Rabbu (ita'at). Ako se takvo stanje produži srce se slomi. To je poput stabla koje se osuši i više nije ni za šta osim da bude posječeno i postane gorivo za vatru, da nas Allah sačuva.“ Jakub, alejhisselam, je brinuo za Jusuf-pejgambera, a ti brini o svom srcu! Zavidnost zavidnika je opasna bolest! Rađa pakost, zlu misao, laž i prevaru, neposlušnost ocu, pokušaj ubistva… Vlastitog brata. To je zavidnost. 11. “O oče naš,” – rekoše oni – “zašto sumnjaš u naša osjećanja prema Jusufu. Mi mu zaista želimo dobro. 12. Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati.” 13. “Biće mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili” – reče Jakub. 14. “Kako će ga vuk pojesti, a nas ovoliko!” – rekoše oni -, “mi bismo tada zaista bili izgubljeni.” 15. I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: “Ti ćeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te neće prepoznati.” Ibn Kesir ovako opisuje taj momenat rastanka oca i sina: „Na polasku Ja'kub prigrli Jusufa, poljubi ga i prouči mu dovu. Kada su izmakli očevom pogledu, braća su ga počeli grditi i udarati, a zatim su ga svezali konopcem. Ako bi se obratio nekom od njih, on bi ga udario i izgrdio. Kada ga baciše u bunar, on se uhvati rukama za ivicu bunara, ali ga oni izudaraše po rukama. Konopac presjekoše na polovini udaljenosti od vode, pa Jusuf pade i potonu u vodu. Pope se poslije na jednu stijenu u vodi i tu ostade…” Neki izvori tvrde da je Jakub-pejgamber usnio kako stoji na vrhu nekog brežuljka i gleda malog Jusufa u pustinji kako ga napada jedanaest vukova. Jusuf je odjednom odatle nestao…” vele da je zato Jakub-pejgamber upozorio sinove da čuvaju Jusufa kako ga ne bi vuk pojeo. Ipak ga je njima prepustio jer – kada dođe odredba oči oslijepe. Uzvišeni nije ostavio malog Jusufa samog u bunaru nevolje. Obradovao ga je Svojom zaštitom i nagovještajem sretnog završetka nevolja koje ga čekaju. “Dragi Allah je htio da ga baci u ovo stanje straha, ali – i da uvijek ima obilnu nadu u sebi. Njegova su starija braća jača, urotili su se protiv njega – sve dok, jednoga dana, ne stanu pred Jusufa da bi ih on ukorio za ono što su činili! On je sada slabiji, mlađi, manji; on je danas nadvladan njihovom urotom i pakošću, a sutra će ih pitati za ono što sada čine! Ostaviše ga usamljena u tome bunaru misleći da su završili s njim! Hejhate, hejhate – Daleko je, daleko je to što su oni smislili. Allah je iznad njihova plana. I kad ga oni odvedoše i složiše se da ga na kakva bunara dno bace, Mi mu objavismo: “O njihovom djelu ovom doista ćeš ih izvijestiti, oni te tad neće ni prepoznati!” I kada su se okrenuli od njega, zaista ih je Jusuf promatrao kao što kadija promatra optuženike! Pred njim je bila rasprostrta budućnost; shvatao je da je on dobitnik, a da su oni gubitnici!” Ti čuvaj svoje srce i ne dozvoli da ga vuk nečije zavidnosti pojede! Kako bi to uspio budi vezan za pouzdani izvor sigurnosti, za sigurni oslonac. Mevlana Rumi o tome kaže: Kao Jusufa, koga čudesne riječi određenja: “Razonodit ćemo se i zabaviti”, od zaštite očeve dvele su. To igra radosna nije; ne, to je igra smrtonosna, To je lukavstvo, narka i obmana majstorska. Ko god bi te od Prijatelja odvojiti želio, Ne slušaj ga, jer on gubitak donosi samo. I kad bi se dobitak stotinama puta uvećao, ne prihvataj ga: Zbog zlata se od derviša, koji je rizničar, ne odvajaj! 16. I uveče dođoše ocu svome plačući. 17. “O oče naš,” – rekoše – “bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo.” 18. I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. “U vašim dušama je ponikla zla misao” – reče on – i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” 19. I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. “Muštuluk!’ -viknu on – “evo jednog dječaka!” I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili. 20. I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode. Evo nekoliko zanimljivih predaja koje iznosi Ismail Hakki vezanih za navedenu situaciju: 1. „Prenosi se da je Jusuf, alejhisselam, kada je bačen u bunar, Allaha zikrio Njegovim lijepim imenima. Čuli su ga meleki pa su rekli: ‘Ja Rabbi, čujemo lijep glas iz bunara. Daj nam jedan sahat, (da mu se pridružimo).’ Allah ih upita: ‘Zar vi niste kazali: „Zar ćeš na njoj namjesnika postaviti onoga koji će po njoj smutnju sijati…?“ Dozvolio im je a oni su Jusufa okružili i pravili mu družtvo. Tako je i sa mu'minima kada se okupe da zikr čine Uzvišenog Allaha, meleki upitaju za dozvolu: „Bože naš, dozvoli nam da im se pridružimo.“, a Uzvišeni ih upita: ‘Zar vi niste kazali: „Zar ćeš na njoj namjesnika postaviti onoga koji će po njoj smutnju sijati…?“, a sada tražite dozvolu da im se pridružite i uživate i njihovom društvu.“ Iz toga trebaš znati da se melki mukarrebuni (Rabbu bliski) spuštaju iz počasti prema zikru. 2. Kažu da je neka žena (kufanskom kadiji) Šurejhu tužila svoga muža i pri tome zaplakala. Ša'bi mu reče: „O Ebu Umejje, smatram da je prema njoj učinjen zulum, zar ne vidiš da plače?“ Šurejh mu odgovori: „I braća Jusufova su došli plačući a učinili su zulum. Treba suditi isključivo onako kako Božiji Zakon zahtijeva da se sudi.“ U Mesneviji stoji: Nikad vuče stari, ne budi kao lisica podmukao Niti ibadet obavljaj s ciljem da postigneš gospodstvo; Zato u vatru jurni poput leptira: Ne zarađuj od ibadeta, zbog ljubavi igraj! Snage se odrekni, a dovu turobnu prihvati: O dervišu, turobnoj dovi milost prilazi. Turobna dova silno nesretnog i žednog je stvarna; Turobna, ali hladna dova neiskrena nitkovu odgovara. Plač braće Jusufove je varka, Jer srca njihova su zavisti i nemoći puna. 3. Prenosi se da su oni zaklali janje i košulju natopili njegovom krvlju, samo su zaboravili da je pocijepaju. Kada je Jakub-pejgamber čuo ono što su mu o Jusufu ispričali, snažno je vrisnuo i zatražio košulju. Uzeo ju je stavio preko glave i zaplakao. Po licu mu se razlila krv sa košulje. Rekao je: „Tako mi Allaha nikada do danas nisam vidio vuka milostivijeg od ovoga – pojeo mi je sina a nije pocijepao košulju na njemu. 4. kažu da su djeca presrela Pejgambera na putu prema Džamiji i rekla mu: =Budi i nama jahalica kao što si Hasanu i Husejnu!“ On reče: „Bilale idi u kuću i donesi nešto što nađeš, da se time otkupi od njih!“ Bilal mu donese osam oraha a on senjima otkupi, pa reče: „Moga brata Jusufa su prodali za jeftine pare, nekoliko groša, a mene su prodali za osam oraha.“ Čuveni mufessir Sujuti o činjenici da su Jusufa prodali za samo nekoliko groša kaže: “Znaj da njegova prodaja za samo nekoliko groša ima svoju svrhu i svoj razlog. Jednog dana je on pogledao u ogledalo i vidio svoju ljepotu, pa se zapitao: “Da sam rob na prodaju niko mi ne bi mogao odrediti cijenu!” Uzvišeni Allah ga je stavio na kušnju time što je uistinu i postao rob. Prepusti ga je njegovoj zavidnoj braći u ruke a oni su ga prodali za samo nekoliko, vele za sedam a po nekima dvadesetak, (uzmimo da je sedamnaest) groša. Božiji rob treba biti ponizan svome Gospodaru i ne oholiti se, ne uznositi se. Treba biti svjestan svoje malenkosti u svemu, kako bi postigao uspjeh. Alejhisselam kaže: Ko se oholi Allah ga unizi, a ko je ponizan Allah ga uzvisi. Božiji rob ne treba da sam sebi određuje cijenu, a ni drugome. Bog Dragi daje vrijednost Svom robu. Ko bude sam sebi davao vrijednost, bit će mu kao Jusufu, a.s.: I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša. Zati ti budi Jusuf a ne jedan od njegove braće. Svoje srce ukrasi ihsanom pa ćeš znati prepoznati i cijeniti jusfovske kvalitete! Mevlana te podučava: Nefs koji je ostao u vučijoj osobini, Zar lice Jusufovo može vidjeti? Reci! Muzika Davudova do stijene i planine doprla je, Ali uši onih, srca kamenih, nisu čuli je. Neka pamet i pravda budu blagoslovljeni! – A najbolje Allah poznaje put pravi.
Mreža mladih Medžlisa IZ-e Gradačac 