Nijet

Nijjet je u hanefijskom mezhebu jedan od preduvjeta ili šarta za ispravnost namaza. To je utemeljno na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u predaji Omera b. El-Hattaba, r.a, u kojoj se kaže: „ Djela se cijene prema namjerama. Svako će dobiti ono što je naumio. Ko bude hidžru učinio u ime Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je radi Allaha i Njegova Poslanika, a ko bude Hidžru učinio radi materijalne dobiti ili žene koju bi oženio, njegova hidžra je za ono za što ju je naumio!“
Budući da je namaz ibadet, a ibadet u sebi uključuje iskrenost djela kompletnog posvećenog Allahu, dž. Š, otuda Hanefije ne smatraju da se ta iskrenost može postići bez nijjeta i zbog toga ga navode kao preduvjet za ispravnost namaza.

Značajno je potcrtati da je, po hanefijskom mezhebu, uvjet da srce odluči šta će klanjati. Nijjet riječima uopće nije potreban. Zna se pouzdano da imam Ebu Hanife nije uopće riječima činio nijjet! Čak Abdurrahman el-Džeziri navodi da je izgovaranje nijjeta, po hanefijskom mezhebu, bid'at i oni ga toleriraju samo zbog udaljavanja vesvesa i raznih misli koje nadiru u momentu stupanja u namaz!

Otkuda, onda, u našem mezhebu izgovaranje nijjeta riječima?!

Na to pitanje je već odgovorio šejh El-Džeziri. Dakle, radi se o jačem koncentriranju na namaz i pokušaju, da se kroz izgovaranje nijjeta riječima, odagnaju misli koje se roje u glavi klanjača prije nego stupi u namaz. Neophodno je napomenuti da to nije sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s, već, kako ga neki nazivaju, sunnet hanefijskih šejhova. Naime, kada su se kasnijim hanefijskim učenjacima ljudi žalili na misli koje im nadiru dok stupaju u namaz, oni su im preporučili da uz nijjet srcem, izgovaraju i jezikom ono što žele klanjati, i, na taj način, bar donekle odbace te vesvese i bolje se koncentriraju na namaz. Tako je, npr. Muhammed b. El-Hasan eš-Šejbani, učenik Ebu Hanifin, izjavio da je najbolja sinteza između nijjeta srcem i izgovaranjem riječima.

Nažalost, mnogi to nisu razumjeli pa su hanefijskom mezhebu pripisali izgovaranje nijjeta riječima, što apsolutno nije tačno! To jasno naglašava čuveni Ibnu-1-Kajjim el­Dževzijje kada govori o toj temi i kada zaključuje da nema ni jedne autentične ili vjerodostojne, musned ili mursel-predaje od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, niti od jednog ashaba ili tabi'ina a niti od jednog od velike četverice imama iz kojih se može razumjeti da se nijjet izgovara riječima. Jedino su sljedbenici imama Šafije, u kasnijim generacijama, pogrešno razumjeli njegove riječi: Namaz nije kao post i u njega se ne ulazi bez zikra, razumjevši, da je zikr, ustvari, nijjet riječima! Međutim, pod tim je imam Šafija mislio na izgovaranje početnog tekbira u namazu, jer kako bi on mogao, zaključuje Ibnu-1-Kajjim, oponirati Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, kada je znao da on to nikada nije činio, pa čak ni halife iza njega, niti ostali ashabi.

Dakle, da zaključimo: izgovaranje nijjeta riječima nije zagovarao imam Ebu Hanife, nego su to dozovoljenim učinili neki učenjaci hanefijske pravne škole u kasnijim generacijama.